Na stranu to što bi ovaj prikazivač radije da je Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja izašao pod naslovom: Leksikon srednjovjekovlja jugoistočne Europe, po uzoru na Srednjovjekovnu civilizaciju zapadne Europe Jacquesa Le Goffa, knjižurine na kojoj se, neuk učio tome “mračnom” razdoblju.
Razumije se, pod predloženim naslovom trebalo bi pridodati još cijeli niz drugih natuknica knjizi, kako bi se opravdao. Ovako, ovaj se Leksikon odnosi prvenstveno na hrvatske zemlje, odnosno na ona područja Balkana koja takvima zovemo i zamišljamo. Na čelu prvorazredne znanstvene ekipe, čiji su pripadnici “autori pojedinih priloga”, našao se akademik Franjo Šanjek (r. 1939).
Širina njegova obrazovanja - magistar teoloških, doktor povijesnih znanosti, između ostaloga - usmjerila ga je ponajprije na crkvenu povijest, i to kao profesora na zagrebačkom Katoličko bogoslovnom fakultetu, pa zatim na europsko i hrvatsko srednjovjekovlje na Hrvatskim studijima i Filozofskom fakultetu.
Istražujući povijesne izvore, Šanjek je razotkrivao poznate ličnosti, izvlačio iz praha zaborava nepoznate i “nepostojeće”, slažući mozaik toga što se danas smije nazivati hrvatskim udjelom u religiozno-socijalnim pokretima XII-XV. stoljeća, bez obzira je li riječ o Hrvatima na Pariškom i europskim sveučilištima, njihovoj nazočnosti u europskoj znanosti, vezama s Apostolskom stolicom itd. Baratajući isključivo s dokumentima i činjenicama, Šanjek je predmetnuti Leksikon postavio na sažeti vrh vlastite znanstvene karijere. Stoga je knjiga zrcalo aktualne povijesne znanosti, jednako kao i Šanjekova znanja i umijeća pisanja - autor je najvećeg broja natuknica.
Mi površni đaci, naposljetku ćemo lako doznati zašto su nam punili uši s Konstantinom Porfirogenetom ili Tomom Arhiđakonom, doznat ćemo što su napisali o Dalmaciji i Iliriku tijekom križarskih ratova. A poslije spomenutog Tome, naići ćemo i na drugoga, Tomu Ilirika (oko 1455 - oko 1528), franjevca iz reda male braće, rođenog u Vrani pokraj Biograda. Opsežnu natuknicu o njegovoj važnosti napisao je sam Šanjek, a u literaturi navodi tek jedan, vlastiti rad.
Usredotočen na duhovne pretke “bolje” Hrvatske, Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja zorno i rječito nadopunjava citirano Le Goffovo djelo, i to dodacima što se odnose na ovo tlo na kome živimo, tlo što se u sličnim djelima često preskače. Evo malog primjera. Kod Le Goffa Marko Polo je “rođen oko sredine XIII. veka u Veneciji, umro 1323” (Beograd 1974, prev. Dobrila Stošić). Ovdje, kod Šanjeka rođen je u Veneciji ili u Korčuli, 1254., a umro u Veneciji 8. I. 1324. Zarobljen “kod Korčule u bitci s Đenovljanima” (1295), svoje je doživljaje s puta i boravka na Dalekom istoku prepričao prijatelju Rusticheliju iz Pise. Francuz pak piše: “U toku jedne pomorske bitke zarobili su ga Đenovljani; koristio je zatočeništvo da sastavi uspomene.”
U preciznom dodavanju “hrvatskih dionica” standardnim tekstovima o srednjovjekovlju, Šanjek je kao priređivač, ali i autor, nadasve uviđavan. Dovoljno je pogledati natuknicu o Papi Inocentu III., koji je “pozvao vojsku na Četvrti križarski pohod u Svetu zemlju, koji je rezultirao osvajanjem Carigrada”. Le Goff: “Uspesi postignuti za vreme njegova pontifikata protiv jeresi (hereze) i grčkog raskola bili su postignuti zahvaljujući sili (krstaški rat, zauzimanje Carigrada od strane krstaša 1204. itd.)” Novi Leksikon podsjeća na važni rukavac: “Na svojemu putu križari su, na nagovor Mlečana, u studenom 1202. zauzeli i razorili Zadar. Papa je osudio napad na Zadar i kaznio Mlečane izopćenjem.”
Tako, i na ovaj način, doznajemo kako je i Zadar sudjelovao u važnim srednjovjekovnim događajima. Iz pariškog motrišta ovo je, možda, manje vrijedno isticanja, ali iz zagrebačkog jest. Povijesna siva zona dobila je konkretan značaj. Kao dodatak, pažljivi čitatelj otkrit će kod Tome Arhiđakona, u poglavljima “Salonitanske povijesti”, prikaz “osvajanja Zadra” u IV. križarskom ratu. Ondašnji “nepostojeći” jugoistok Europe i suvremene Hrvatske dobio je, ovako, tekst i kontekst.
U opsežnom Leksikonu, na gotovo 900 stranica Šanjek i Grbavac, zajedno sa suradnicima, upisuju Hrvatsku na bijelu srednjovjekovnu kartu. Bilo je nje i prije, u pojedinim radovima i djelima, ali ne ovako jednostavne, dostupne i raščitljive. Zato je ovo djelo dobro došlo svakome tko se želi baviti “najmračnijom” epohom europske i hrvatske povijesti, pamteći “sitno” tlo s kojega dolazi. Barčeva “veličina malenih” oprostila je “velikima malenost” s kojom ignoriraju prve.