Kada su na godišnjem okupljanju vodećih mislioca iz raznih područja pitali "najsretnijeg čovjeka na svijetu" da im otkrije tri tajne sreće rekao je: "Prvo, nema tajne. Drugo, ne postoje samo tri. Treće, za to je potreban cijeli život, ali to je nešto najvrijednije što možete postići".
Najsretniji čovjek na svijetu zove se Matthieu Ricard, budistički je svećenik i bestseling autor, a povodom memoara koji mu uskoro izlaze pod nazivom "Notebooks of a Wandering Monk" u rijetkom intervju za The New York Times taj rođeni Francuz s doktoratom iz molekularne genetike koji se odrekao znanstvene karijere radi budizma i života u samostanu u Nepalu otkrio je neke svoje životne mudrosti.
"Sretan sam što osjećam da sam na pravom putu. Ne mogu zamisliti da osjećam mržnju ili želim da netko pati", rekao je Ricard koji je svoj čuveni nadimak dobio početkom 2000-ih kada su istraživači sa Sveučilišta u Wisconsinu otkrili su da njegov mozak proizvodi gama valove - koji su povezani s učenjem, pažnjom i pamćenjem - na tako izraženim razinama da su ga mediji proglasili "najsretnijim čovjekom na svijetu".
Jedna od najvažnijih stvari u životu za njega je kako je rekao imati sposobnost suosjećanja. Otkrio je da jednom, davno, na pitanje tko je osoba s kojom bi želio provesti 24 sata nasamo odgovorio Saddam Hussein. "Rekao sam: Možda, možda, neka mala promjena u njemu je moguća. Kada govorimo o suosjećanju, želite da svi pronađu sreću. Bez iznimke. Ne možete to željeti samo za one koji su vam dobri ili su vam bliski. Mora biti univerzalno. Možete reći da su Putin i Bashar al-Assad ološ čovječanstva, i to s pravom. Ali suosjećanje se odnosi na liječenje patnje i njezina uzroka. Možete poželjeti da se promijeni sustav koji je dopustio da se netko takav pojavi. Ponekad vizualiziram Donalda Trumpa kako ide u bolnice, brine se o ljudima, vodi migrante svojoj kući. Možete poželjeti da okrutnost, ravnodušnost, pohlepa nestanu iz umova ovih ljudi. To je suosjećanje; to je biti nepristran".
Osjećati se očajno, smatra, nema smisla. "Možemo biti tužni ako vidimo patnju, ali tuga nije protiv dubokog osjećaja eudaemonije, ispunjenja, jer tuga ide uz suosjećanje, tuga ide uz odlučnost da se popravi uzrok. Očaj: Na dnu si rupe, nema izlaza. To je fatalizam. Ali patnja dolazi iz uzroka i stanja. Oni su nepostojani, a nepostojanost je ono što omogućuje promjenu".
Nema se smisla, vjeruje Ricard, niti nervirati. No, priznao je da se ipak jednom uspio uzrujati. "Ne radi se o tome da vam nešto ide na živce. Radi se o pokušaju da se vidi najbolji način da se ide dalje. Paul Ekman jednom me zamolio da se sjetim kada sam se jako naljutio. Morao sam se vratiti 20 godina unatrag: imao sam potpuno novi laptop, svoj prvi, u Butanu, a redovnik koji nije znao što je to, prolazio je pokraj njega sa zdjelom napunjenom prženim ječmenim brašnom i prosuo malo po njemu. Pa sam se naljutio, a onda me pogledao i rekao: "Ha-ha, ljutiš se!" To je otprilike bilo to. Često sam ogorčen zbog stvari koje bi trebalo popraviti. Ogorčenje je povezano sa suosjećanjem. Ljutnja može biti iz zlonamjernosti".
A što kaže na to da ga već neko vrijeme ljudi nazivaju najsretnijim čovjekom na svijetu? Osjeća li se tako sretno? "To je velika šala. Kroz neuroznanost ne možemo znati razinu sreće. To je dobar naslov za novinare, ali ja ga se ne mogu riješiti. Možda će na mojoj grobnici pisati: ‘Ovdje leži najsretnija osoba na svijetu.‘ U svakom slučaju, uživam u svakom trenutku života, ali naravno postoje trenuci izuzetne tuge — pogotovo kada vidite toliko patnje. Ali to bi trebalo probuditi vaše suosjećanje, a ako probudi vaše suosjećanje, idete na jači, zdraviji i smisleniji način postojanja. To je ono što ja zovem srećom. Nije kao da cijelo vrijeme skačete od sreće. Sreća je više kao vaša osnovna linija. To je mjesto gdje dolazite nakon uspona i padova, radosti i tuge", zaključio je Ricard.