"Kraljevo" Krešimira Dolenčića predstava je za ljude zaljubljene u kazalište. Ima svega, i to kao ploda sinestezije. Jarostan ton Krležine provokacije, tekst koji sam sebe namjerno preuveličava toliko da ne stane na pozornicu, izazov je varljiv. Pisat ću za koji dan posebno o povijesti izvođenja ove Krležine eksperimentalne jednočinke iz 1915., za koju se hrvatski teatar, da je praizvede, pripremao 55 godina, a ovdje ću tek zaključiti da je Dolenčić prvi koji ju je posvema svladao tako kako je napisana. Znači, nije bitan broj likova na pozornici, njih može biti i nekoliko stotina (ako se kao pijan plota držiš prve didaskalije), nego je bitna ta simultanost radnje i podsvijesti, iz koje potom kao preživjeli iz brodoloma, ili kao leševi, glavom iznad...