Iz sezone u sezonu 37-godišnji kanadski crooner Michael Buble sve je prisutniji na listama najprodavanijih izdanja. Godine 2011. bio je odmah iza Adele, i to s božićnim albumom, a pri vrhu najtiražnijih izdanja 2013. godine mogao bi biti i s osmim studijskim albumom “To Be Loved”, trenutno najtraženijim albumom na svijetu. Bubleova globalna popularnost nagnala je i njegovog hrvatskog nakladnika da se unatoč krizi prodaje CD-a odluči za albume atipično billboard oglašavanje što nismo doživjeli čak ni s naj-tiražnijim albumima Robbieja Williamsa. Bubleu, očito, i u Europi ide sjajno, a u Americi je ostvario sve ono što Williams nije uspio. Pri tome, njegova je popularnost donekle i začuđujuća jer Buble je pretežito staromodan, gotovo koliko se takvima danas doimaju stare snimke Franka Sinatre, Deana Martina, Tonyja Bennetta, Bobbyja Darrina, Mela Thormea i drugih easy listening croonera s čijim ih je evergreenima “zarazio” njegov djed.
Iza Bublea najčešće sviraju big band i gudači u pomno raspisanim aranžmanima suradnika poput tek neznatno starijeg Davea Piercea, a on se s pjesmama, ako treba starim i stotinjak godina, predstavlja kao nasljednik tih staromodnih croonera koji su postali “out of date” još kad su Beatlesi prije pola stoljeća sletjeli u New York.
Producent Bob Rock, koji je nekoć radio i s Bon Jovijem i Metallicom, ovdje je bio zadužen za pomirbu bigbandovskog, soul i rock pristupa pjesmama u rasponu od “Nevertheles (I’m In Love With You)” iz 1931. (ovdje u suradnji s The Puppini Sisters) i “You Make me Feel So Young” iz 1946. godine, preko “Something Stupid” (u duetu s glumicom Reese Witherspoon) koju je Sinatra s kćerkom Nancy snimio 1966. godine, naslovnog R&bB standarda Jackijea Wilsona, klasika soula “Who’s Lovin' You” Smokeya Robinsona, “To Be Loved” Berryja Gordyja i “To Love Somebody” Bee Geesa do novonapisanih i bitno nemaštovitijih Bubleovih skladbi “It’s A Beautiful Day” i “I Got It Easy”. Buble je najuvjerljiviji kad se drži provjerenih standarda, a iskusni Bob Rock prilično je dobro uspio spojiti raznoliki materijal, ali stilski skokovi nisu do kraja izbjegnuti. Kanadski crooner je tehnički i zanatski perfektno potkovan pjevač koji može pjevati evergreene napisane malo poslije Drugog svjetskog rata, soul 60-ih, pa i rock & roll s pratnjom big banda, ali ipak ne posjeduje snagu, izražajnost i emotivnost Elvisa, a ne doima se ni važnim poput Sinatre.
Morrissey je možda u pravu kad je za Bublea rekao da je tek “popularan i beznačajan”, ali podjednako stoji i teza o Bubleu kao izvanserijskom pjevaču čijem je šarmu i ugodnom baritonu teško odoljeti. Posebice kad se s druge strane pop ringa nalaze diletanti koji bez auto-tuninga i vocodera ne mogu ni zinuti. Dapače, Bubleov topao i ugođen glas u elegantnim orkestracijama, prava je blagodat za uši izmučene plink-plonk zvukovljem tehnoloških gadgeta.