Slušajući neki dan što na radiju BBC6 vrti kolega Steve Lamacq, pažnju mi je zaplijenila "C‘est Comme Ca". Zvučala je vrlo friško, vrckavo i zarazno, a nimalo glupo, neukusno i tipično za današnju pop glazbu; kao da je netko spario Talking Heads, The Cure, Blondie i Yeah Yeah Yeahs u savršeni new wave hit koji je gotov nakon samo dvije i pol minute. Iznenadio sam se da je posrijedi pjesma Paramorea, uvjetno rečeno pop-punk trija s metaliziranim gitarama koji mi je dosad bio eventualno simpatičan. Paramore nije bio nesklon mijenama pa je na albumu "After Laughter" krenuo tragom Tom Tom Cluba, no album "This Is Why", prvi nakon petogodišnje stanke, najbolji je u njihovoj karijeri, ne računajući akustični solistički "Flowers For Vases/descanos" njihove energične pjevačice Hayley Williams. Mislio sam da će Hayley ostaviti Paramore kao što je Gwen Stefani napustila No Doubt, ali umjesto toga i uz pomoć iskusnog producenta Carlosa de la Garze, koji me oduševio u radu s djevojkama iz grupe The Linda Lindas, trio Paramore je snimio album koji zvuči poput zagubljenog klasika novog vala premda je jasno da je snimljen danas, a ne prije četrdeset i kusur godina. Nešto nalik funk-disco pristupa post-punku Gang Of Foura, ali sa ženskim vokalom i produkcijom koja može dobaciti do vrhove top-lista današnje prilično bedaste i bezukusne pop glazbe što "This Is Why" ipak nije.
Paramore
This Is Why
Atlantic/Dancing Bear
žanr: pop-punk/alter-rock
ocjena: 4