Tuniska redateljica Kaouther Ben Hania vješto balansira između dokumentarnog i igranog filma, o čemu svjedoči ne samo ovogodišnji pobjednik ZagrebDoxa, njezino ostvarenje "Četiri kćeri", nego i filmovi koje je prije toga snimila. Zapravo, jedini pravi igrani film u njezinoj karijeri je "Čovjek koji je prodao svoju kožu", ujedno joj je dosad najveći uspjeh, priča o Sirijcu koji je dozvolio ekscentričnom umjetniku da mu oslika leđa, što mu vrijedi više od putovnice, budući da se svjetski muzeji otimaju za taj izložak. Kao i taj film, i "Četiri kćeri" su nominirane za Oscara i osnažile međunarodnu reputaciju talentirane Tunižanke, ponajprije zbog neobičnog prosedea. Njegova je junakinja je Tunižanka Olfa, koja je pristala da redateljica izloži njezinu životnu priču: nekad je imala četiri kćeri, ima ih i danas, ali dvije su u zatvoru, jer su se pridružile Islamskoj Državi, a majka o tome nije imala pojma jer je bila na privremenom radu u Libiji. Kaouther joj je sugerirala da sve one koji ne mogu prisustvovati snimanju – pa i nju samu – zamijene glumci, tako da smo dobili neobičan hibrid dokumentarnog i igranog filma, koji zorno dočarava kako sekularne lišnosti mogu postati fanatične vjernice. Očito je film vrlo efektan, jer čim je prikazan na ZagrebDoxu, odmah je proglašen jednim od favorita. Po svemu sudeći, gledat ćemo ga i u našim kinima, jer mu je distributer Discovery film i video, koji je na naš repertoar doveo popriličan broj "arthouse" dragulja.
"Četiri kćeri" dobile su Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji, a posebno priznanje izborio je norveški dokumentarac "Drugačija divljina" u režiji još jedne žene, Silje Evensmo Jacobsen. I ovdje je redateljica morala biti vrlo bliska osobama o kojima snima film, njezin protagonist je norveški farmer Nik, kojem je nedavno umrla supruga, što je donekle uzdrmalo njegov koncept da svoje četvero djece obrazuje kod kuće. Kad mu sinovi i kćerke dođu u kontakt sa školom, ustanove da to nije takav bauk, ipak je vještina komunikacije nešto što se ne stječe samo po sebi, a njima je tako nešto poprilično dragocjeno. Već je bilo takvih igranih filmova, no ovaj dokumentarni izdvaja se neospornom autentičnošću.
Veliki pečat u Regionalnoj konkurenciji osvojio je film neobična naslova "KIX", punih 12 godina na njemu su radili Dávid Mikulán i Bálint Révész, najprije su se kao tinejdžeri družili s klincima iz kvarta i snimali ih camcoderom, uživali u njihovim vratolomijama na skateboardu, no kako su njihovi junaci odrastali tako su im bezobrazluci postajali sve ozbiljniji, tako da je morala intervenirati socijalna služba pa i policija. Jedan izgred zaprijetio im je zatvorom, što se nije dalo izbjeći, no nekadašnji klinci, sada već na pragu zrelosti, svjesni su da su napravili prijestup koji se kažnjava. Film je dobio još dvije nagrade, Mali pečat mladoga žirija, i nagradu FIPRESCI žirija kritike.
Posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji pripalo je filmu "Šutnja razuma" Kumnjane Novakove iz Sjeverne Makedonije, redateljica se usredotočila na stradanje Bosanki u Foči koje su srpski vojnici opetovano silovali. Njezin film sastoji se iz fotografija, snimaka ulica, tekstova svjedočanstava nesretnih žena i povremenih audio snimaka, ali tako izmijenjenih da ne možete razabrati tko govori. Tek nakon tog slučaja silovanje je postalo neka vrsta ratnog zločina koja se procesuira kao i svaki drugi ratni prekršaj. Na Sarajevo film festivalu "Šutnja razuma" dobila je nagradu za Ljudska prava, na nizozemskom IDFA nagradu za najbolju režiju, a na Beogradskom autorskom filmskom festivalu nagradu za najbolji film.
Mali pečat za najbolji kratki film iz natjecateljskog programa dobio je hrvatski film "U tranzitu" Lucije Brkić u produkciji zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, njegova je protagonistica mlada humanitarna aktivistica koja se brine za imigrante koji samo prolaze kroz Hrvatsku, osigurava im prehranu i najnužniju medicinsku njegu. Sniman u dugim kadrovima, a opet iznimno dinamičan, film će svakako biti zapažen na međunarodnoj sceni. Posebno priznanje za kratki film dobio je "Momak" Vladimira Longinova, čiji je sadržaj nazdravičarski govor Vladimira Putina na Novu godinu 2023. Putin to obično radi ispred moskovskih zidina, no ovaj put se povukao u predsjedničku palaču, a redateljska intervencija je ingeniozna: umjesto da se usredotoči na ruskog predsjednika, kamera se često fokusira na mladića koji djeluje odsutno, Putina povremeno jedva čujemo, a u vezu upada razgovor nekog vojnika i njegove prijateljice, koji rat u Ukrajini opisuje kao grozan.
Naposljetku, posebno priznanje mladog žirija dobio je "Grand Prize" Anje Koprivšek, koji se pozabavio Ballroom scenom u Hrvatskoj, njegove dvije junakinje ogledaju se na natjecanju u Budimpešti, gdje pristup imaju isključivo LGBT osobe. Vrlo zabavan film koji nas tješi da Zagreb ipak nije takva provincija.
U cjelini, još jedan odličan ZagrebDox čije su nagrade mogle biti i malo drukčije raspodijeljene.