U neobičnom hororu "Festival straha" (Midsommar), prikazanom prije dvije godine i u našim kinima, posebno je neugodna scena u kojoj se objašnjava običaj u bizarnom poganskom kultu: članovi koji navrše 72 godine popnu se na najvišu stijenu i naglavačke se stropoštaju dolje na kamenje. Jedan od njih, koga zovu Stan, preživi, a ostali ga odmah zatuku. Malo je tko pogodio da je taj starac ispijena lica i duge sijede kose zapravo Björn Andrésen, kerubinski Tadzio iz filma Luchina Viscontija "Smrt u Veneciji", koji izluđuje svojim znatiželjnim pogledima postarijeg skladatelja Gustava von Aschenbacha (Dirk Bogarde).
O njemu su Kristina Lindström i Kristian Petri snimili dokumentarac "Najljepši dečko na svijetu", koji je prošlog tjedna imao premijeru na Sundance film festivalu. Film je primljen dobro, iako su mnogi zažalili što redatelji nisu hrabrije secirali životopis svoga protagonista, koji je sa 16 godina postao senzacija, da bismo kasnije jedva čuli za njega.
Godine 1970., Luchino Visconti tražio je glumca koji će igrati Tadzia, mladog Poljaka iz plemićke obitelji na ladanju u Veneciji, i brzo se odlučio za Šveđanina Andrésena: taj je već imao filmskog iskustva, igrao je u velikom lokalnom hitu "Švedska ljubavna priča", ali razmjerno malu sporednu ulogu. U Londonu ga je Visconti naredne godine na premijeri filma predstavio kao "najljepšeg dečka na svijetu", usput je kontrolirao i njegovu karijeru jer je s njim sklopio trogodišnji ugovor.
Tih godina najviše se naklapalo o tome je li Andresén gay ili ne, ipak je glumio u filmu najpoznatijeg svjetskog gay redatelja koji svoje sklonosti nikad nije skrivao, no glumac to decidirano odriče: jest da je u filmskoj ekipi bilo jako puno gay profesionalaca (naposljetku, i Dirk Bogarde), ali momak ni sa jednim od njih nije bio u vezi. Nije mu se dopalo kad ga je Visconti jedne večeri odveo u gay bar, gdje se osjećao kao "meso izloženo na pladnju": svi su požudno zurili u njega, pogotovo postarija gospoda. Neobično je što je nešto kasnije godinu dana proveo u Parizu, uzdržavao ga je bogati gay biznismen, no tu njegova ispovijest o takvoj vrsti veza završava. Odbijao je uloge u homoerotskim pričama, i radije se bavio glazbom. Inače je studirao glazbenu školu u Stockholmu, snimio je i nekoliko pop hitova koji su bili jako slušani u Japanu, tamo je i "Smrt u Veneciji" bio jako uspješan, a autori anime i manga proizvoda oponašali su njegovo lice u svojim radovima. Najveću pohvalu dobio je puno kasnije od studenata koji nikad nisu čuli za Viscontija i "Smrt u Veneciji", ali su ga smatrali izvrsnim predavačem. Bio je i član grupe Sven Eric's Dance Band, koju je prije tri godine napustio.
Filmska karijera? Ništa posebno, namjerno se zapustio i dobivao uglavnom sporedne uloge u filmovima, ali i prestižnim televizijskim serijama kao što su "Wallander" i "Jordskott". Privatno? Oženio je pjesnikinju Suzannu Roman i razveo se od nje, imaju jedno dijete, za koje se uglavnom brine majka, jer stan u kojem živi nevjerojatno je zapušten, pa ga tu i tamo spremi njegova sadašnja partnerica. Nimalo slučajno da mu prijeti nasilno izbacivanje od strane socijalnih službi.
Godine 1983. feministica Germaine Greer stavila je njegovu fotografiju iz "Smrti u Veneciji" na naslovnicu svoje knjige "Najljepši dečko". Andrésen je pobjesnio, zašto njega nitko nije pitao, nije htio da ga sjena tog filma prati do smrti, no izdavač je objasnio da je obavio formalnu obavezu, pitao je poznatog fotografa Davida Baileya koji je posjedovao copyright, i dobio njegovu dozvolu. Andrésen je uzalud protestirao da je ipak on na fotografiji, no knjiga je objavljena upravo onako kako je autorica željela. Što god poduzeo, Björn Andrésen očito se nikad neće riješiti Tadzia ni "Smrti u Veneciji".