Jednom kad umre, Vlasta Delimar sve je bliže odluci da tijelo, njezino, ono koje četiri desetljeća koristi kao glavni medij svog umjetničkog stvaranja, dade kompostirati pa da njezina potomkinja, kći, kompost prospe na obiteljskom imanju, tamo gdje je umjetnica nekad rasla, na istom onom mjestu gdje je puno godina kasnije, afirmirana, dugo radila Festival performansa.
Želja joj je da promiješaju tu zemlju s fizičkim ostacima Vlaste Delimar, da je i tako oplemeni, pa da iz onoga što je nekad tijelom bila Vlasta Delimar raste - drvo. Na neki je način to, simbolično, zatvaranje kruga, pomislim. Vidim nježnosti u tome. Oplemenjujućeg davanja. Pristajanja na smislen povratak. Sve mi to pada napamet dok se vrtim na neudobnom stolcu u zagrebačkom Muzeju...