Jana Čulek je multitasking arhitektica, urbanistica, istraživačica i ilustratorica. Radi i bavi se znanstvenim radom u Nizozemskoj, u Rotterdamu živi od 2014. godine. Propitkuje na koje sve načine, osim gradnjom, arhitekti i urbanisti mogu sudjelovati i pridonijeti prostoru. Osnivačica je ureda Studio Fabula, bavi se strategijom u arhitekturi i urbanizmu, međutim osvojile su nas njene impresivne ilustracije vezane uz ovu tematiku u kojima kroz crtež promišlja o prostoru. Razgovor počinjemo s aktualnostima iz našeg dvorišta.
Urbanizam je na neki način u Hrvatskoj gotovo izumro, barem kad promatramo stanje u prostoru i tretman struke. Što mislite o tome?
- Mislim da je konkretno sa Zagrebom problem što se svi već desetljećima vrte oko istih tema, ali bez nekih suvremenih i provedivih rješenja. Urbanizam se često rješava od parcele do parcele, rade se samo dopune starog GUP-a, bez cjelovitog promišljanja grada i suvremenih prostornih potreba. Naravno, promjene na razini cjelokupnog GUP-a zahtijevaju vremena i novca, a i svojevrsnu političku stabilnost, ali mislim da je jedan aspekt problema možda nemogućnost probijanja mladih generacija s novijim idejama koje se možda više ne zasnivaju samo na rješavanju pitanja željezničke pruge, nego pokušavaju sagledati grad na novi način.
Kakva je situacija u Nizozemskoj?
- Mislim da je glavna pouka koju o toj temi možemo izvući iz Nizozemske ta da su za bilo kakve ozbiljne promjene potrebne komunikacija i kolaboracija na različitim razinama: između različitih tijela državne i lokalne uprave, strukovnih udruženja, između arhitekata i urbanista, ali i građana, odnosno njihova aktivna zainteresiranost, educiranost o prostoru te participacija.
Recite nam konkretan primjer.
- U Nizozemskoj sudjelujem na projektu koji vodi AIR Rotterdam, Rotterdamski arhitektonski institut. On okuplja arhitekte i urbaniste iz različitih ureda sa svrhom promišljanja tema koje su gradu trenutačno relevantne, poput energetske i prometne tranzicije, krize u stanogradnji, klimatske krize... Cilj je pokazati gradskim vlastima da bavljenje tim temama nosi sa sobom određene prostorne potrebe i posljedice te se predlažu rješenja i pristupi, ovisno o konkretnim situacijama u različitim dijelovima grada. Projekt se odvija kroz predavanja i participativne radionice u kojima razni akteri razmjenjuju svoje ideje i mišljenja, s ciljem stvaranja konkretnih smjernica koje će se kasnije predati gradskim vlastima. Odlična stvar kod tog konkretnog primjera je direktni kontakt ljudi različitih uloga, pozadina i generacija, koji bez ikakvih hijerarhijskih odnosa otvoreno razgovaraju, surađuju i razmjenjuju ideje te činjenica da te ideje ne ostaju samo slovo na papiru, već postaju smjernice gradskim vlastima za razradu daljnjih koraka i projekata.
Kakav je život u Nizozemskoj trenutačno?
- Život u Nizozemskoj je svakako drugačiji. Iako je na prvi pogled sve puno sređenije nego u Hrvatskoj, to ne znači da se i ovdje ne bore s različitim problemima, posebice u arhitekturi i urbanizmu. Zemlja je površinski mala, nema puno prostora, ali ima puno ljudi, a to sa sobom donosi mnoge prostorne izazove. Ali struka se ovdje trudi biti glasnija, suradnja među sektorima koji sudjeluju u izgradnji prostora je malo veća, pristup je više integralan.
Bavite se najviše temom utopije, vaši su projekti utopijski? Utopije su istovremeno zastrašujuće i tako privlačne...
- Bavim se utopijama kroz svoj doktorski rad, ali trudim se određene spoznaje i metode ostvariti u praksi. Utopiju ne shvaćam kao finalni produkt kojem je cilj osmisliti idealan svijet, već kao na kritičku metodu koja je svojevrsno ogledalo društva i prostora. Smatram da kroz utopijsku metodu možemo potaknuti promišljanje o izvanstandardnim rješenjima i pristupima te da se utopija kao metoda u prostoru ne treba pojavljivati samo na razini grada, nego i u manjim mjerilima. Moji urbanistički i arhitektonski projekti su utopijski, ali ne u smislu nedostižnosti i fikcije, nego u kritičkom pristupu.
Na što kritički ukazujete tim svojim radom?
- Trudim se svakim projektom ne samo ponuditi rješenje, već preispitati i je li sam zadatak adekvatan za određeni prostor. Cilj, dakle, nije samo pružanje odgovora, već i postavljanje novih pitanja kako bi se pokrenuli novi razgovori. Mislim da je danas najlakše kada nešto ne funkcionira srušiti ili napustiti i sagraditi novo. Rijetko kad se zapitamo zašto je nešto prestalo funkcionirati i može li se problemu pristupiti na drugi način, možda iz nekog drugog mjerila. Mislim da je integralno strateško razmišljanje danas jako bitno u arhitekturi i urbanizmu, da se ne radi uvijek samo o jednoj parceli. Svojim radom se trudim ukazati na neke od tih širih prostornih odnosa.
Znači, istraživanje o utopijama pomaže u širenju vidika...
- Smatram da su utopije uvijek produkt vremena u kojem su smišljene te su kao takve uvijek veoma povezane s kontekstom. Ali s obzirom na to da se temelje i na fikciji, dozvoljavaju jedan odmak od stvarnosti koji pomaže razvoju kreativnije i inovativnije imaginacije prostora. Iako su po svojoj prirodi utopije zapravo vrlo ozbiljne kritike društva, činjenica da ih većina tako ne percipira omogućava svojevrsnu subverzivnu implementaciju novih tema i ideja u prostorni, ali i društveni diskurs. Isto tako, prostorno-vremenska ‘lokacija‘ utopije, koja je uvijek daleko od naše, omogućava dugoročniji pristup koji u suvremenoj arhitekturi i urbanizmu često nije moguć.
Recite nam jedan primjer iz prakse.
- Prošle godine sam u suradnji s amsterdamskim uredom Rademacher de Vries Architects (RDVA) radila na projektu "De Stationstuinen: Four Ideals in Theory and Practice". RDVA je u tom trenutku radio na projektu urbanističkog plana za Barendrecht, u kojem su poslovno-prodajnu zonu pretvarali u novo stambeno naselje. Cilj suradnje bio je, kroz povijesne primjere utopija i svojevrsnih ideala koje one predlažu, ponuditi suvremena ‘idealna‘ rješenja za četiri teme: metropolitanski urbanitet, inkluzivnu urbanu formu, mobilnost te prirodu kao javni prostor. Razrada tih četiriju tema, kojima bi projekt dobio dodanu vrijednost, bila je način da se investitorima približi važnost ne samo izgradnje što profitabilnijih kvadrata za prodaju, nego i ulaganje u javni i društveni prostor novog naselja.
Sviđa nam se vaš rad "Seven Dystopian/Utopian Houses". Opišite nam jednu od sedam mogućih distopijskih kuća.
- Ako moram izabrati samo jednu, mislim da je to onda ‘The Most Beautiful House‘ ili ‘Najljepša kuća‘. U njenoj razradi vodila sam se konceptom da je u današnje vrijeme, ali i u mnogim drugim povijesnim situacijama, vanjština često bitnija od unutrašnjosti. Kuća je zamišljena kao svojevrsni eksterijerni kameleon - vanjski izgled mijenja ovisno o trendovima, a vlasnik istovremeno živi u asketskom interijeru koji ne može, ali i ne želi bolje opremiti, što zbog visokih računa energije za održavanje vanjskog izgleda, što zbog stava da interijer nije bitan. Mislim da poruku svi mogu sami shvatiti.
Bavite se i projektom aktivacije zgrade Nizozemskog instituta za arhitekturu, dizajn i digitalnu kulturu (Het Nieuwe Instituut, HNI), na kojem radite u suradnji s jednom američkom firmom. O čemu se radi?
- Ovo proljeće i ljeto radila sam s američkom firmom DVDL na prostorno-programskoj aktivaciji HNI-ja. S dolaskom novog direktora, Arica Chena, HNI je htio istražiti kako bi mogao poboljšati prostorno-programsko iskustvo svojih posjetitelja te istovremeno proširiti publiku i vidljivost samog instituta. Moj dio zadatka je bio izraditi prostornu analizu i evaluaciju zgrade i okoline te uspješnost trenutačnih načina korištenja i programskog rasporeda, s ciljem predlaganja novih smjernica za poboljšanje. S obzirom na to da se radi o jako kompleksnoj i slojevitoj instituciji s bogatim interdisciplinarnim programom, zadatak je bio zahtjevan, ali izuzetno zanimljiv. U današnje vrijeme očekivanja posjetitelja kulturnih institucija se mijenjaju te postoji potreba za što većom interakcijom, autonomijom i svojevrsnim osjećajem pripadnosti unutar same institucije. Stoga je bilo nužno predložiti brze i jednostavne prostorne i programske preinake uz pomoć kojih bi se ti zahtjevi što lakše ostvarili.
Kompjutori u arhitekturi postali su neizostavan dio alata arhitekata. Kao tema, vezani su uz vaš rad, kroz ilustraciju. Serija vaših projektnih crteža bila je uključena u veliku izložbu "The Architecture Machine", koja je prošle i pretprošle godine bila postavljena u Münchenu. Kako ste temu ilustrirali?
- Na izložbu me pozvala kustosica Terese Fankhänel, kojoj su se svidjele moje ilustracije za konceptualni projekt ‘Temple for the Pictures‘, svojevrstan paviljonski muzej za seriju radova švedske slikarice Hilme af Klint. Moj rad je na izložbi bio uvršten u temu ‘The Computer as a Medium for Storytelling‘ - kompjutor kao medij za pričanje priče, te je s nizom drugih radova predstavljao suvremene pristupe dizajnu prostora kroz narativ i crtež. U svom radu koristim digitalni crtež kao metodu reprezentacije, alat za promišljanje, a možda i kao svojevrsnu ‘utopijsku‘ metodu koja kroz vizualizaciju projekta priča i o nekim drugim temama. U slučaju ovog konkretnog projekta, ta druga priča bila je dosta poetska, bavila se percepcijom svijeta u različitim životnim dobima.
Sudjelovali ste na mnogim izložbama?
- S obzirom na to da su ilustracije integralni dio mog arhitektonskog i urbanističkog rada, one često bivaju zapažene. Izložbe su krenule prije nekoliko godina, kada je jedna ilustracija mog završnog rada s Berlagea izložena u Italiji na izložbi koju je organizirala talijanska platforma Artwort s radovima ureda poput nizozemskog MVRDV-a ili belgijskog OFFICE Kersten Geers David Van Severena. Od tada sam sudjelovala na grupnim izložbama u Berlinu, na prije spomenutoj u Münchenu te nedavno s ‘Dystopian/Utopian Houses‘ u amsterdamskom ARCAM-u, koja se bavila temom tehnologije u životnom prostoru. Ovo ljeto planiram i izložbu crteža koje radim u sklopu doktorskog rada u rotterdamskom HNI-ju, a tko zna, možda se neka prilika uskoro otvori i u Zagrebu.
I za kraj, malo drugačije pitanje - kako provodite svoje slobodno vrijeme?
- Slobodnog vremena i nemam previše, ali to koje imam provodim sa suprugom i sinom. Osim toga, pišem zadnje stranice doktorata, radim na projektima, tu su predavanja, radionice, a pripremam se i za neke nove pothvate od sljedeće godine, uključujući i otvaranje ureda u Hrvatskoj.