U Oris Kući arhitekture otvorena je retrospektiva Boška Bajića kao hommage tom arhitektu koji je preminuo 2020. godine. Boško Bajić relativno je nepoznat široj javnosti, iako je autor mnogih zgrada koje su se gradile sedamdesetih i osamdesetih godina u Zagrebu, poput nebodera na Novoj cesti, stambenog bloka u Vodovodnoj, a potpisuje i Krašov dućan na Trgu bana Jelačića.
Bajić je rođen 1935. godine u Gerovu u Gorskom kotaru. Od najranijeg djetinjstva pokazuje iznimnu sklonost vizualnom izražavanju, o čemu svjedoči sačuvani crtež koji je naslikao u dobi od samo četiri godine. Predratno i ratno razdoblje života obilježavaju selidbe obitelji zbog posla, od Slavonije, preko Podsuseda do Zagreba, gdje završava srednju tehničku školu. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1962. godine. Profesionalnu karijeru počeo je u Zagrebprojektu - urbanističkom birou u Krapini, gdje projektira poslovne i privatne objekte, industrijske pogone te osnovnu školu u Pregradi. Godine 1971. polaže stručni ispit pred predsjednikom ispitne komisije, arhitektom Stjepanom Planićem.
Od 1973. bio je glavni projektant u arhitektonskom birou Croatiaplan u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja.
- Uglavnom je projektirao arhitekturu koja je imala funkcionalnu namjenu, bilo da je riječ o stambenoj arhitekturi ili o industrijskim pogonima. Najplodnije razdoblje bile su mu osamdesete, na primjerima njegovih stambenih zgrada vidi se stil tipičan za te godine i racionalan geometrijski pristup. Njegove zgrade vrlo su kvalitetne i lijepo uklopljene u okoliš - kaže kustosica izložbe Barbara Katić.
Izložbu u Orisu koja donosi presjek njegovih realiziranih projekata inicirala je obitelj arhitekta u želji da se zabilježi njegov doprinos hrvatskoj arhitekturi, ali i slikarstvu. Veliki dio postava zauzima Bajićevo likovno stvaralaštvo, akvareli i crteži s motivima Korčule, apstrakcije na tragu Murtića i Price, rani radovi iz 60-ih godina i s početka 70-ih u kojima se vidi utjecaj enformela, ima i aktova, radio je i grafike.
- Slikarstvo mu je bila velika strast, želio je upisati Akademiju, htio je biti prije svega slikar, ali mu otac nije dao - kaže njegov sin Goran Bajić. "Često je bio u društvu vrhunskih umjetnika. Družio se puno s Vaništom." Po prirodi samozatajan, nikad Bajić taj svoj dio stvaralaštva nije predstavio javno. Nije mu bilo do izložbi ni promocije, no iza njega, prema kazivanju njegove djece, ostala su brojna djela, puni podrumi, stari ČIP-ovi… Posebno je zanimljiva jedna skica koju su slučajno pronašli nakon njegove smrti, a riječ je o idejnom rješenju za stadion NK Zagreb čiji je bio navijač.
- Intrigiralo ga je kako oblikovati stadion koji bi bio ukras grada. Na žalost, taj stadion nikada nije bio realiziran i ostao je na nivou vizije - kaže Barbara Katić. Taj rad pokazuje, kako nadalje tumači kustosica izložbe, njegovu drugu stranu, arhitekturu koju je radio za svoju dušu, za razliku od naručenih projekata koji su nastajali u sklopu biroa u kojima je bio zaposlen.