Preminuo je slikar Miro Glavurtić, jedan od članova značajne srpske nadrealistične skupine Mediala. Iza sebe je od kolega iz skupine ostavio samo eksperimentalnog glazbenika Vladana Radovanovića.
Glavurtić, koji je u Hrvatskoj živio od 1993. godine, 2020. je u tekstu Feđe Gavrilovića objavljenom u Jutarnjem listu objasnio da je u Zagreb došao jer nije imao drugog izbora, no da ga ovdje nisu primili.
Za to je krivio komuniste i njihove nasljednike, a oslonac je pronalazio u katolicizmu, pisao je Gavrilović koji je objasnio da je Glavurtić za Miloševićeva režima u Srbiji postao nepoželjna osoba.
U navedenome razgovoru Glavurtić je objasnio zašto je morao napustiti Beograd.
"Jedan matematičar mi je dolazio i pokazivao kako će mi pržiti mozak. Izgubio sam mnogo dobrih prijatelja tamo. Ali neki su ostali uz mene. Unatoč mimoilaženjima u mišljenju, ostao sam dobar s Dragošem Kalajićem", rekao je tada.
Prisjetio se i aktera beogradskog kulturnog života s kojima je prijateljevao.
Osim s medialcima, družio se s Danilom Kišem i Mirkom Kovačem (koji mu je bio kum i koji je lik slikara u romanu "Kristalne rešetke" oblikovao prema njemu, a spominje ga često i u svojoj memoarskoj knjizi "Vrijeme koje se udaljava"), a Vasko Popa zvao ga je prvim šeširom Beograda.
Pišući o njegovim crtežima u časopisu Vidici 1957., Danilo Kiš ih je usporedio s minucioznim, fantastičnim i apokaliptičnim radovima majstora sjeverne renesanse: Albrechta Dürera, Konrada Witza, Lucasa Cranacha ili Hansa Holbeina.
Ispričao je kako ga je Dado Đurić upoznao s raznim ljudima, spomenuo se i beogradskih slikara Leonida Šejke i Olje Ivanjicki.
"Ideju Mediale oni su prihvatili od mene. To je bilo 1953. i otada traje naša suradnja. Mi smo bili jezgra grupe. Naš zajednički cilj bila je - kontrarevolucija! Suprotstavljali smo se komunizmu!", rekao je.
Prva izložba Mediale održana je 1958. na Obilićevu vencu u Beogradu, u Omladinskoj galeriji. Zvala se "Medijalna istraživanja", a na njoj su sudjelovali Olja Ivanjicki, Leonid Šejka, Glavurtić i Vladan Radovanović.
"Bili smo senzacija!", tvrdio je Glavurtić.
Osim slikarstvom, bavio se i književnošću. Objavljivao je pjesme, a izdao je i dvije esejističke knjige - "Satana: uvod u demonologiju" (1978.) i "Pakao" (1986.)
Početkom šezdesetih napisao je i roman "Psine", koji je objavljen 1982. Riječ je o kronici Drugoga svjetskog rata u Kotoru.
Sa suprugom Radmilom osnovao je izdavačko poduzeće Sion, koje je objavilo hrvatske prijevode djela poput "Pravovjerja" G. K. Chestertona ili antropološke knjige "Zlatna grana" Georgea Frazera.
Za Glavurtića se "likovni establishment nije gotovo uopće zanimao", pisao je Gavrilović te dodao:
"Osim izložbe koju sam mu prošle godine organizirao u Galeriji Forum, u Hrvatskoj gotovo nije izlagao otkad se tu doselio ...Ne pozivaju ga na revijalne izložbe, a sramotno su ga zaobišli i u nedavno objavljenoj povijesti hrvatske grafike".
U istom je intervjuu rekao: "Dragoš Kalajić je povjesničar umjetnosti, pratitelj Mediale, sljedbenik Juliusa Evole i njegove teorije o elitama koje su sudbinski predodređene da vladaju. Imali smo snažna razilaženja. On je glorificirao fašizam i u Miloševiću je vidio svoga Mussolinija.”, te nastavio: "Mislim o njemu isto što i o Marini Abramović! Beskrajno talentirani ljudi, koji su došli iz obitelji sa snažnim političkim korijenima i vezama u vlasti. Imali su pristup svemu. I stali su u službu ideologije i Sotone…”