Da pogledam radove Jessice Gobert u Galeriji Događanja, koja traje sve do 19. siječnja, zainteresirao me zapravo njezin životopis; ova francusko-engleska ilustratorica sa zagrebačkom adresom rođena je 1995. godine u Versaillesu u Francuskoj. Studirala je, među ostalim, citiram, na: "Cambridge School of Art, gdje stječe titulu MA Illustration and Book Arts. Potom se, inspirirana krajolicima i kulturom, seli u Zagreb". Dakle, iz Versaillesa u Zagreb u potrazi za - kulturom. Umjetnica je mlada, inspiracija je nešto staromodnija, to su noir filmovi. Crta tušem, klasične ilustracije. Naziv je izložbe "‘Dearest", slika dvoje ljudi kako ispijaju kavu, svakodnevicu, mačku, pripreme terena za boćanje jadranskom otoku, potom ljetovanje u Trpnju...
Dok crta, primjerice, mačku, ne odlazi dalje od puke ilustracije, no postaje zanimljivija kad su joj tema ljudi. Naizgled obične radnje, poput žene koja mužu kopča jaknu, ilustrira s puno nježnosti, a najjači rad pokazan na izložbi svakako je onaj koji se zove "Vanja - balkon". Gledala sam malo i njezin Instagram profil, taj pristup inspiriran noir filmovima vidljiv je i u njezinim drugim radovima. Zapravo, to je jedna priča koja se oslanja na prošla vremena.
Ivana Meštrov piše u predgovoru, među ostalim: "Svima nama prenosi se taj tvoj i vaš osjećaj, Jessica; zamišljeni pogled djeda Briana na ulične praznine malog engleskog mjesta; vruća šalicu kave koju ste podijelile tog razdraganog jutra kad ste si imale toliko toga za reći; slatko iščekivanje da pedantni Vanja pripremi teren za boćanje jedne lijene ljetne večeri na jednom od naših, pučinskih, jadranskih otoka. Ti su trenuci toliko svačiji koliko i dragocjeno tvoji da razumijem potrebu za ovjekovječivanjem, a čini se da je došao trenutak podijeliti ih i sa svima nama. Je li to polog moguće bliskosti u ove dane opće užurbanosti i čestog izostanka dragosti i pažnje čak i u elementarnim obraćanjima?", te nastavlja "Negdje sam pročitala da svakodnevne, ritualizirane radnje, čine čovjeka smirenijim i sigurnijim, je li to šalica čaja u 17h, pogled kroz prozor na vlastitu ulicu u 11h, sat španjolskog petkom u 14h, a ovaj svijet je sve samo ne siguran i društven u zadnje vrijeme. Koliko često ti se želje izjalove, koliko često te već izjutra prene neka udarna vijest, koliko često si jednostavno sam samcat, bespomoćan i u svojim brigama. Jesu li naše tihe, svakodnevne radnje trenutno naša najveća utjeha?"
