Rok Kvaternik do sada se u medijima više pojavljivao u poslovnim rubrikama. U sklopu izdavačke kuće Klett, u vlasti obitelji Klett u Stuttgartu, pokriva školske udžbenike za istočnu Europu i Baltik, i najveći je izdavač u tom kontekstu na navedenim prostorima. Ono što je nešto slabije o njemu u široj javnosti poznato jest da je na čelu Fecita u Grožnjanu. Pokrenut prije pet godina, Fecit je ukratko rečeno - okupljanje, kolonija umjetnika, većinom iz zemalja bivše Jugoslavije.
Pa iako je povod našeg intervjua Fecit, intervju počinjemo njegovim poslom, izdavaštvom. U neformalnom razgovoru prije intervjua rekao nam je, naime kako je izdavaštvo čudan biznis. Zašto, objašnjava: "S jedne je strane za mlade entuzijaste, no postoje i malo stariji. Uvijek postoji nada da će sljedeća knjiga biti ona uspješna... Dosta se ljudi s vremenom krene profilirati u jednom pravcu. Mi smo se rano prebacili na udžbenike. Krenuli smo od Slovenije prije dvadeset godina, porasli smo u međuvremenu pa pokrivamo sve zemlje bivše Jugoslavije, Bugarsku, Rumunjsku... Na početku smo izdavali knjige vezane uz arhitekturu, mnogi su nas znali po knjigama o Joži Plečniku, no od toga nismo mogli živjeti."
Može li se usporediti izdavaštvo i kolekcionarstvo? "Svi nakladnici imaju tu strast za lijepim, većina mojih kolega koje poznajem", kaže.
Povod je našem razgovoru, dakle, umjetnička kolonija koju je pokrenuo u Grožnjanu, mjestu gdje ima kuću i za koje ga vezuju uspomene još od najranijeg djetinjstva: "Moj otac, koji je po zanimanju bio arhitekt, i veliki ljubitelj rada Jože Plečnika, došao je ovdje 1965. godine, prije njega stiglo je još arhitekata, slikara, kipara... Ja sam od malih nogu bio među njima, upoznao sam kulturu, i sve mi je to na neki način bio i motiv za Fecit. I sam imam mnoge prijatelje u umjetničkom svijetu, diljem regije, koji su me poticali da nešto napravim. U sklopu svoje kuće odlučio sam osnovati koloniju, zajedno s tri prijatelja, od kojih je jedan nažalost iznenada preminuo, što ne mogu još uvijek preboljeti. Riječ je o velikom srpskom slikaru Milanu Tucoviću", kaže.
Rok Kvaternik studirao je i arhitekturu i ekonomiju. Bio je i koautor monografije o Plečniku, to su bili neki njegovi počeci: "Kao gimnazijalac, bilo je to 1986. i 1987., tražio sam Plečnikove kaleže. Bila je to velika senzacija kada sam ih pronašao, nevjerojatna priča, prenosila se po svim medijima. Naime, znalo se za desetak kaleža, možda njih dvanaest, a ja sam ih pronašao četrdeset. Uredio sam kao izdavač knjigu koja je izašla 1993. godine, a Narodna galerija je potom producirala veliku izložbu. Bio sam koautor te izložbe s jednim doktorom povijesti umjetnosti.
Na nacrtima se za kaleže Plečnik potpisivao Fecit Plečnik, uradio Plečnik, što mi se sada učinilo i zgodnim nazivom za našu koloniju", kaže i nadodaje u šali: "Pisalo je i Pinxit Plečnik, nacrtao Plečnik, no to mi nije bilo toliko seksi. Uglavnom, i moj otac i Plečnik su bili fascinirani sakralnom arhitekturom."
Jesu li se imali prilike upoznati njegov otac i Plečnik? "Plečnik je umro 1957. godine, kada je moj otac završavao studije. Veza su bili umjetnici koji su surađivali s mojim ocem, sakralni objekti na kojima su zajednički radili, kaže.
Prisjeća se i zlatnih osamdesetih u Grožnjanu. Svi su bili na ulicama? "I danas je u Grožnjanu slično. Postoji, poznato vam je, i jazz festival, i jedan od mojih sinova je bubnjar, u to je uletio 200 posto. Druga je polovica Grožnjana muzika. Ranije je to bila Muzička omladina Jugoslavije, sada je glazbena mladež Hrvatske. Moji su sinovi puno sa mnom putovali, ja nešto manje s ocem. No, Grožnjan je sinu koji je bubnjar trenutačno highlight, nakon toga mogu ga samo na Mars odvesti."
Grožnjan je, nastavlja, otkako ga pamti, multikulturan grad: "U moje doba bio je više i umjetnički i glazbeno orijentiran. Ja sam tada svirao violinu, no nisam bio uključen u glazbenu scenu." Drugačije je ovo istarsko mjesto izgledalo osamdesetih: "Tada je bilo više od trideset malih galerija, netko je nabrojao da ih je trideset četiri. Neka su mjesta dobili umjetnici na rentanje na 99 godina, pa mi uredili malu sobicu, a uz nju atelje koji bi onda pretvorili u galeriju. Galerija je sada malo, grad nema onu živost koju je imao osamdesetih, no svi se nadamo, svaki sa svojom inicijativom, da će se to promijeniti s vremenom. Sad se, primjerice, obnavlja novi hotel koji je bio zapušten, što bi trebalo promijeniti situaciju u pozitivnom smislu. Ima dvadeset soba, tako da se može. Inače je zimi dosta ispražnjen, mislim da tu živi manje od stotinu ljudi, govorim o staroj jezgri."
Kada je razmišljao o prostoru koji bi bio kolonija za umjetnike, prvo nije nalazio lokaciju, pa je tražio šire u Istri. Već je bio pronašao nešto prikladno u Motovunu, no umiješala se slučajnost. "Konobarica u jednom restoranu nam je rekla da vlasnica nešto prodaje pa da nju pitamo. Našli smo idealan prostor koji nam je omogućio da u Grožnjanu ostanemo. A kad sam ugledao prvog susjeda, bio mi je jako poznat. Shvatio sam da je to poštar, kojeg sam svakog dana gledao kao dijete. Sada smo super susjedi, prijatelji, ima 75 godina. U penziji je, ali je aktivan u poljoprivredi i jedan od najzdravijih ljudi koje znam.
Dan kada je otvorio ateljee, koloniju za umjetnike, 20. srpnja, prije pet godina, za njega je ujedno i jedna tužna obljetnica: "Točno je taj dan preminuo moj otac koji je obožavao Grožnjan. Tu večer. Znali smo da je loše, ja sam baš bio došao iz Amerike, i krenuo sam ga vidjeti." U spomen na oca Mirsad Begić napravio je bistu: "On je znao mojeg oca. Kad bi dolazili ljudi, govorili bi da je isti Frenk."
Novo je otvaranje zakazano za 29. srpnja: "Dolaze, dakle, umjetnici s prostora čitave bivše Jugoslavije. Ove godine iz Hrvatske gostuju Ana Sladetić i Miran Šabić.
Nabraja mnoge umjetnike. A među prvima je tu bio Stipan Tadić koji je sada u New Yorku, uskoro ima samostalnu izložbu: "Obavezno ga posjetim kad tamo odem". Osim što je i kvalitetan umjetnik, on je i ugodna osoba, primjećujem: "Bitno nam je uz umjetnost i druženje, da se ljudi međusobno sprijatelje. Neke zovemo i više puta. Umjetnička se djela stvaraju na lokaciji, na licu mjesta, imamo šesnaest štafelaja. I onda ocjenjuju jedni druge, i proglašavamo najboljeg. Demokracija."
A kipari? "Već je prošle godine napravljena prva skulptura, sada već imamo i petoro kipara. Jovana, kći Milana Tucovića, kiparica, ovdje radi već treću godinu", kaže i nadodaje kako i u susjedstvu živi britanska kiparica Gail Morrison koja već dvadeset godina djeluje u Istri.
Je li on i kolekcionar, pitam na kraju razgovora našeg sugovornika. "Neka sam djela naslijedio od oca, koje je on dobivao od suradnika s kojima je radio. No, nisam još ozbiljan kolekcionar. Recimo to ovako: ako sam ja prvom razredu, kolekcionar Tomislav Kličko je diplomirao i radi doktorat. A Lauba je sjajno mjesto."