Borisu Iofanu, omiljenom Staljinovom arhitektu i, prema nekima, začetniku "prenapuhanog klasicizma", stila koji preferiraju ruski oligarsi pri gradnji svojih domova, posvećena je nova knjiga "Stalin's architect: Power and Survival in Moscow" kritičara i bivšeg direktora londonskog Muzeja dizajna Deyana Sudjica. Iako tajming za njezinu objavu i nije najsretniji, autor iz biografije jednog od najznamenitijih sovjetskih arhitekata izvlači pouku - tkogod šuruje s diktatorima, kad-tad plati cijenu. Iofanova karijera, smatra Sudjic, lekcija je upozorenja koliko štetno za talentiranog arhitekta može biti kad se previše približi vlasti, posebno tiraniji. Na pisanje Iofanove biografije, kako je priznao promovirajući knjigu ovih dana, potaknula ga je želja da shvati što se događalo u glavi tog, po njegovu sudu, bez dvojbe darovitog arhitekta dok mu se djelo pretvaralo u golemu posvetu Staljinu.
"Iofan je morao žrtvovati svoj talent da bi ostao živ. A možda ga je tjerao vječni instinkt arhitekta da gradi po svaku cijenu. Iofanova nas priča još dira, dijelom zbog njegove sposobnosti da preživi najgora vremena, kada toliki njegovi suvremenici nisu. Ali to također ilustrira cijenu rada za monstruoznog Staljina. Njegova je karijera precizan odraz svih kompromisa koje arhitekti čine zbog moći."
Kako u recenziji knjige piše The Guardian, Iofan je proživio progone, revolucije, svjetske ratove i vremena gladi. "Kao arhitekt najistaknutijih Staljinovih projekata, proveo je godine blizu ubojitog i hirovitog diktatora. Oni oko njega - pokrovitelji, prijatelji, kolege, suradnici, kolege članovi Židovskog antifašističkog pokreta - ubijani su u velikom broju, ponekad nakon mučenja. Iofan ne samo da je preživio, već je i stvorio neke od najupečatljivijih djela arhitekture 20. stoljeća."
Boris Iofan rođen je u Odesi, u židovskoj obitelji koja se, dok je bio dijete, preselila u Sankt Peterburg. U nemogućnosti da upiše studij arhitekture na tamošnjoj Akademiji, zbog kvota nametnutih Židovima, odlazi u Rim gdje pohađa Regio Istituto Superiore di Belle Arti te radi kao asistent za Mussolinijeva omiljenog urbanista Armanda Brasinija, nalazeći inspiraciju u dechiricovskom klasicizmu i renesansi. Tu upoznaje aristokratkinju Olgu Sasso-Ruffo, svoju buduću suprugu, kćerku ruske princeze i Talijana, znatno stariju od sebe, udanu ženu s djecom, s kojom se kreće u radikalnim krugovima oko osnivača talijanske komunističke partije.
Nakon deset godina provedenih u Italiji, u domovinu se vratio 1924. na nagovor Alekseja Ivanoviča Rikova, Lenjinova nasljednika na premijerskom mjestu, koji mu je obećao priliku da sudjeluje u obnovi zemlje nakon građanskog rata. Postali su bliski prijatelji, a Iofan je bez natječaja dobio posao za Vladin dom, monumentalnu stambenu zgradu za sovjetsku komunističku elitu, uključujući i njega, koja je poznata i kao Kuća na nasipu, nakon što je razmotao svoje skice na podu Rikovljeva stana u Kremlju. Osim Kuće na nasipu, Iofan 30-ih godina projektira i državne paviljone na pariškom Expou 1937. (s golemom skulpturom istaknute sovjetske kiparice Vere Mukhine na vrhu) i Svjetskoj izložbi u New Yorku 1939. godine. Sva ta tri djela smatraju se vrhunskim primjerima socijalističkog klasicizma koji je definirao staljinističku eru. Presudan za Iofanov arhitektonski izričaj bio je boravak u SAD-u 1934. godine gdje je bio impresioniram neboderima na Manhattanu, a posebno Rockefeller centrom, čije se naznake pojavljuju u nekim njegovim djelima iz tog razdoblja.
Kruna njegove karijere trebala je, međutim, biti Palača Sovjeta, megalomanski projekt nebodera, zbog kojeg je srušena katedrala Krista Spasitelja iz 19. stoljeća na obali rijeke Moskve, zamišljen kao najviša građevina na svijetu, spoj Empire State Buildinga i Kipa slobode, na čijem je vrhu Lenjinov kip. Projekt je najavio i definirao Staljinov arhitektonski stil - monumentalan, klasičan, ponekad sa slavenskim aspektima. Naposljetku je propao nakon izbijanja rata, kada su se njegovi suludi zahtjevi za čelikom i radnom snagom pokazali neodrživima. Iofan pak pada u nemilost krajem 40-ih, djelomično kao rezultat Staljinovih antisemitskih kampanja protiv "kozmopolitizma", a karijeru mu je definitivno okončala Staljinova smrt 1953. godine. Nikita Hruščov u svojoj osudi Staljina nije imao milosti ni prema "arhitektonskim ekscesima" iz prijašnjih desetljeća te se činilo da za omiljenog arhitektu njegova prethodnika nema više povratka. Nastavit će ipak raditi do 60-ih, ali na manje glamuroznim projektima nego prije. Do kraja života nekad najznamenitiji sovjetski arhitekt živio je povučeno u skromnom stanu u Kući na nasipu, "ukletoj građevini" čija je trećina stanara ubijena tijekom velikih čistki. Umro je 1976. godine u čuvenom sanatoriju Barvikha kraj Moskve, još jednom od svojih malobrojnih realiziranih djela.