Ja ništa o njoj nisam znala, kaže Dragana Jurišić, fotografkinja iz Dublina rođena u Slavonskom Brodu. Tako slavna osoba, tako velika žena, da je živjela u tako malom gradu, a da se o njoj tako malo zna! Zato što se o životu žene i majke sedmero djece nema što pamtiti? Zato što je većinu života patila od depresije i okončala ga samoubojstvom?
Velika spisateljica Ivana Brlić Mažuranić većinu života provela je u Brodu, gdje dolazi 1892., s 18 godina, nakon udaje za 12 godina starijeg odvjetnika i političara Vatroslava Brlića. U toj dobi Dragana Jurišić napušta obitelj i kreće u avanturu samostalnog života: u suprotnom pravcu od Ivane, ona odlazi iz Slavonskog Broda, u Rijeku na studij. Pa u Prag, pa u Dublin, gdje predaje fotografiju na sveučilištu. Na par mjeseci Dragana se vratila u roditeljski dom, online je koordinirala rad sa studentima u Dublinu dok je pripremala izložbu, otvorenu u srijedu navečer na gradskom Korzu.
Kao žena, kao osoba, Ivana Brlić Mažuranić za nas je izbrisana, dok "Priče iz davnine" blistaju uzbuđenjem kao da su jučer napisane. Prvenstveno me je zanimala kao osoba, baš zato što sam toliko malo znala o tome, kaže fotografkinja. To je bio ulazak u priču, koja nam živo govori i o sudbinama današnjih žena.
Dragana Jurišić vraća Slavonskom Brodu Ivanu Brlić Mažuranić koju poznaje malo tko izvan kruga njezinih biografa i istraživača književnosti. Kao ženu koja je živjela svoj ženski život onako kako to društvo od žene zahtijeva, kao biće intenzivnih emocija u žrvnju između želje da udovolji drugima i snažne potrebe da odgovori zahtjevima vlastitog stvaralačkog nagona.
Zaključana poruka
Fotografkinja je mjesecima iščitavala Ivanine dnevnike, pisma, biografije. U rujnu su se vratile na gradski Korzo: tu su i kuća Brlić, i neboder u kojem je Dragana odrasla. Dragana se vratila u ulicu djetinjstva, kao zrela žena, kako bi istaknula poruku velike sugrađanke, koja im je desetljećima ostajala zaključana, nevidljiva. U prozorima Kuće Brlić u srijedu je otvorena izložba "Srdce neda spavat" kojom autorica Ivanine manje poznate fotografije stavlja u odnos s njenim citatima i fotografijama sugrađanki. Izložbu je producirala umjetnička organizacija Otvoreni likovni program iz Zagreba, koju vodi berlinsko-zagrebačka umjetnica Kristina Leko, umjetnička savjetnica projekta.
Ivana Brlić Mažuranić rodila se kao žena. Ali se rodila i kao osoba velikog stvaralačkog nagona.
"Ja vidih prerano sviet; i drugi ga vide ali ga ne razumiju. Nu meni je Bog užasnu sposobnost razuma prerano dao: ja ga vidih i progledah", napisala je u dnevniku s 15 godina žena koju ćemo upoznati kao autoricu "Regoča" i "Šume Striborove", stvoriteljicu Šegrta Hlapića i ribara Palunka, koja je čarobnim perom Potjeha odvela da traži istinu.
Razapeta između obitelji i želje za pisanjem, velika književnica godinama je patila od depresije. Smrt djeteta teško je podnijela: rodila je sedmero djece, dvoje je umrlo nedugo nakon poroda. Naziv izložbe "Srdce neda spavat" je iz jednog pisma majci, nedugo nakon smrti djeteta.
Izložba je otvorena do 22. rujna, povodom obljetnice smrti: velika književnica počinila je samoubojstvo 21. rujna 1938., u dobi od 64 godine, u bolnici na zagrebačkome Srebrnjaku.
Prvo je buntovnica: "U slavu vam bilo vaše životarenje. Vegetiraj pak budi sretan! Ja se nedam. Baš se nedam. Ja hoću živjeti. Hoću djelovati. Ne djelovati kuhačom ili iglom jer to neznam. Ja hoću nečim čime se stvara korist… Ja ću se izmaknuti tom tužnom životu." Ali je istovremeno i poslušna kći, puna ljubavi i poštovanja prema roditeljima. Muž ju je podržavao, moj je dojam da joj je puno veći pritisak dolazio od majke, kaže fotografkinja.
Majke su te koje prenose patrijarhat. Muža joj je počela tražiti kad je imala 15-16 godina. Ivana nije htjela niti čuti! Ali htjela je biti i dobro dijete i udovoljiti roditeljima. Pisma otkrivaju majčinu strogost i Ivaninu želju da joj udovolji. Pobuna protiv roditelja za nju nije moguća. Roditelji su na pijedestalu, Ivana ih je idealizirala, nitko nema tako drage i požrtvovne roditelje, piše. Točno je da joj je majka kupila slavni pisaći stol, ali to nije bio otvoreni poziv: hajde, kćeri, radi i piši, nego prvenstveno: budi dobra žena i majka.
Nevidljiva sila
Pisanje je za Ivanu bio istinski nagon, duboka potreba. "Preko nevještog rukopisa, preko ortografskih pogrešaka izlazili oni izlomljeni, iskrivljeni, ali ništa ih više nije moglo zaustaviti! Niti sam šta čula, ni vidjela, ruka je slijedila neodoljivu silu, slova kao da brzaju, izlazila nekuda otegnuta i samopoložena, kao da zbilja voda nosi te riječi… […] O vanjskim efektima nije pitala moja uzbuđena duša, koja je prvi put okusila najčišću slast što ju je život kadar pružiti."
Ali vremena nije bilo. "Literatura je bila kod mene slučajnost, kao lov i bicikliranje - al odgoj djece i obiteljski život bilo mi je životno djelo."
No nije to činila protiv svoje volje: htjela je biti dobra majka i supruga. "Ja hoću i moram da ostanem na domu, jer baš za njega, za djecu, za muža, za ideju obitelji živjela sam od 18. do 64. godine kao svaka druga poštena žena. Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu!" napisala je Ivana Brlić Mažuranić.
Potiskivanje tako snažnog nagona za stvaranjem ne može proći bez posljedica. Čini mi se da je njen problem bio u tome što je uvijek htjela previše, kaže Dragana. "Moja su očekivanja svedena na to da budem dobra umjetnica, a ona je htjela sve: da bude dobra umjetnica, dobra žena i dobra majka. Da sam pod tolikim pritiskom - i ja bih se prelomila", kaže Dragana. Umjetnice i majke i danas teško balansiraju između ta dva svijeta, s puno žrtve. "Stalno se pokušavala staviti u neki kalup, u koji je povremeno vjerovala, u tu tradicionalnu ulogu žene u društvu. Tu je došlo do raskola", smatra Dragana.
Ivana u dnevnicima opisuje kako je u Zagrebu s prijateljicama lumpovala do 3-4 ujutro, išle su po zabavama, s udvaračima. I preko noći si udana žena, s 18 godina dolaziš u Brod, postaješ majka. Odmah si tu na glavnoj sceni, u kući na korzu, prozori ti gledaju na glavni trg. To je koncept izložbe: radovi su prezentirani u prozorima Kuće Brlić, Ivana Brlić Mažuranić ostaje u vitrini, stalno pred očima javnosti. "Kao žena iz ugledne obitelji, stalno je bila pod lupom, bilo je jako važno kako izgleda, kako se prezentira vanjskom svijetu, dok se unutrašnji svijet lomio. Kad bi krenuo napad depresije, poslali bi je u toplice, u neki sanatorij, da nije drugima pred očima."
Senzitivna tinejdžerica, udala se s 18, u devet godina je rodila šestero djece, dvoje je umrlo. Preseljenjem u gradić od 10.000 stanovnika na 10 godina prestaje pisati. Mislim da je već nakon rođenja prvog djeteta patila od postporođajne depresije, kaže Dragana, koja je u Rijeci diplomirala psihologiju, prije magisterija i doktorata fotografije na sveučilištu u Newportu. Bila je svjesna svoje bolesti, potpuno racionalna. Nije se sramila: meni je to genetska predispozicija, pisala je, netko se rodio s dugačkim nosom kao Ante Starčević, a netko ima cikličke poremećaje raspoloženja. Jako senzitivna, s iskustvom samoubojstva u obitelji, idealizirala je cara Rudolfa. Čitav život prošla je pod sjenom samoubojstva, kaže Dragana Jurišić.
Umrla je "bez mjesta". Muž i djeca bili su njezin dom, ali muž je umro, djeca su odrasla i odselila se, osim najmlađe kćeri Nedjeljke, već tinejdžerice: sedmi porođaj imala je s 43 godine. Pred kraj života Ivana piše kako više nema korijena, nema se za što uhvatiti, ne može se izbaviti od te silne tuge, depresije. Nakon smrti muža želi se vratiti u Zagreb, ali Zagreb više nije bio to što je ona ostavila s 18 godina. Umrla je u relativnom siromaštvu, izgubili su dosta novca na isplatu dugova sina koji se zadužio ekstravagantnim životom u Zagrebu. Iznajmljivala je stanove u Zagrebu, u pismima se čita ta muka, da nema gdje doći, da je nitko više ne treba. Djeca su odrasla. Osjećala se nepotrebnom.
"Racionalno" samoubojstvo
Kad je preteško, ponovo je u sanatoriju. "Pokušavala je sebi pomoći do zadnjeg trenutka, racionalno, bez dramatizacije. I to je potresno, da je samoubojstvo počinila u trenutku kad je bila najracionalnija, jer jednostavno nije više vidjela poantu." To je 1938., godina kad je peti put nominirana za Nobela.
Ivana Brlić Mažuranić borila se s pritiskom društva kako je znala. Čini se doista konzervativnom gospođom, i po oblačenju, oštro komentira sufražetkinje. "Ali pred kraj života promijenila je mišljenje i počela gledati drugim očima, kad je ostala sama i kad je shvatila da je žrtvovala svoju književnost obitelji", kaže Dragana Jurišić. Uvjetno rečeno "žrtvovala": no ona je osjećala da može mnogo više, nije imala vremena da svoj talent izrazi do kraja.
Dragana se ne može do kraja prepoznati u Ivani, ne vodi bitku s majčinstvom. Prepoznaje se u Ivaninim tinejdžerskim zapisima, sjeća se sebe kao mlade djevojke koja je htjela stvarati, uz nerazumijevanje obitelji. "Moji pritisci su bili drugačiji, meni je bilo lakše pobuniti se i otići svojim putem", kaže Dragana. Ali sve ono o čemu Ivana piše, vidi i dalje oko nas, uvijek se djevojčica suočava s istim: što bi ti, a što bi oni? Oni, kao roditelji koji znaju sve najbolje za tebe, i društvo. Da sam ja napravila ono što su očekivali od mene, ne bih ni fakultet završila, jer su se bojali da nisam sposobna, smije se Dragana. "Volim svoje roditelje, i drago mi je da nisam podlegla njihovim strahovima."
Među fotografijama na Korzu je i ona Draganine mame Jelene, do mirovine službenice u Zavodu za zapošljavanje, brižne supruge i majke dvoje djece. Uz Ivanin citat "Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu!" Što je sve Jelena žrtvovala?
U ciklusu fotografija "Srdce neda spavat", poznatim i manje poznatim fotografijama iz života Ivane Brlić Mažuranić, s rečenicama koje je ostavila u nekom pismu ili dnevniku, Dragana dodaje današnje djevojke i žene, koje žive svoje ratove, pobune i pristajanja, tako slično zapisima koje je Ivana Brlić Mažuranić ostavila u arhivima, dostupnim i onima nedostupnim za javnost. Suočava ih ili suprotstavlja, stavlja u odnos, otvarajući mogućnost za katarzično razrješenje: kad saznaš da tvoj problem imaju i druge, to je prvi korak prema izlazu. Slično je u feminističkom i psihoterapijskom uvidu: s historijskim pogledom na žensko iskustvo stotinu godina daleko, jasnije vidimo. Oslobođene krivnje i srama da se to samo nama događa, sposobnije smo preoblikovati to iskustvo u život kakav želimo za sebe.
Plakatni stav
Na fotografijama na Kući Brlić na slavonskobrodskom Korzu su Lucija Guberac, Lucija i Josipa Matanović, Dalija i Karmen Čapo Šaravanja, Silvija Vacchiani i Jelena Jurišić. Suvremene protagonistice ne dijele nužno Ivanin stav i priču, piše kustosica izložbe Hana Katanić, već stoje kao arhetipovi životnih razdoblja svake žene koja se tijekom života neminovno suočava s izborom između rodno nametnutih uloga i potrebe za samoaktualizacijom.
Fotografski ciklus Dragane Jurišić ostvaren je prije kao pitanje nego kao izjava ili stav, ocjenjuje Hana Katanić. Nije riječ o jednoznačnom, plakatnom stavu: autorica fotografija "ne želi naglasiti tragičnu smrt jedne vedre ambicije, već njezino tinjanje kroz niz neprilika i tragedija koje su presrele Ivanu na njezinom životnom putu". Ivanu vidi kao odvažnu, samouvjerenu, talentiranu, ambicioznu i perspektivnu ženu koja je htjela uživati čak i u onome što nije sama izabrala, piše Hana Katavić, a takav optimizam odlikuje rijetke ljude. Usprkos bolesti, uz veliku obitelj, Ivana Brlić Mažuranić postigla je toliko puno.
Izložbu je organizirala umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon iz Zagreb, u sklopu svog programa Umjetnički pojmovnik javnog prostora, u partnerstvu s Muzejem Brodskog Posavlja i Galerijom umjetnina grada Slavonskog Broda.