Nedavno smo na Instagramu naletjeli na profil Josipa Tadića, talentiranog mladog slastičara iz Zadra. O njemu nismo previše znali, osim da radi slastice koje ostavljaju bez daha pa bismo, na kraju napornog dana, s vremena na vrijeme zalutali na njegov profil na popularnoj društvenoj mreži i pogađali na kojoj se od objavljenih fotografija skriva pravo voće, a na kojoj njegovo slatko remek-djelo. Josip, naime, radi slastice u obliku voća. Kruške, jabuke, jagode i marelice samo su dio njegove dosadašnje slatke kolekcije.
Njegovi hipnotizirajući videozapisi o izradi "voća" na kraju su nas doveli u kuhinju Josipove sestre, gdje nas je mladi slastičar dočekao i gdje smo istog trena zavirili u veliku kutiju s voćem, tek da se uvjerimo izgledaju li i u zbilji toliko dobro i vjerno kao na Instagramu.
Samozatajni, skromni Josip odmah nam je otkrio nekoliko detalja o tome kako je kompjuterske igrice zamijenio slastičarstvom i kako su za sve zapravo krive njegove sestre.
"Ovakve slastice počeo sam raditi prije otprilike dvije godine. Znate, prije sam igrao jako puno igrica, bio sam stvarno dobar u tome, ali sam počeo pretjerivati i odlučio da moram naći nešto drugo što me zanima. Prodao sam računalo i, kako sam oduvijek volio kuhati, a negdje početkom srednje škole zainteresirao sam se za slastice, sestrama sam počeo pričati o tim kalupima za slastice u obliku voća. One su mi ih onda poklonile za Božić i natjerale me da se ozbiljnije pozabavim tom idejom. Da nema njih, vjerojatno se nikada ne bih sam natjerao da napravim nešto tako. Znate, puno toga je meni na pameti, ali rijetko kad nešto i ostvarim", ispričao nam je Josip prije nego što se upustio u demonstraciju pripreme svojih slastica.
Veliki uzor bio mu je i ostao francuski slastičar Cedric Grolet, također poznat po slasticama u obliku voća. Josip kaže da još nije imao prilike posjetiti Cedricovu parišku slastičarnicu Le Meurice, ali da bi svakako volio. Ipak, dodao je, tek turistički. Smatra da svatko ima svoj put i, iako poštuje sve što radi Grolet, ali i ostali veliki slastičari, smatra kako do velikih stvari mora doći sam.
”Možda je to ego, nazovite to kako želite, ali tako je kako je”, smije se Josip dok nam priča o svojim željama i ambicijama.
”Kad napraviš prvo voće, kopiraš nekog drugog i tek otkrivaš kako sve to funkcionira, nemaš neku svoju filozofiju. Drugi put već razumiješ ono što radiš i u čemu griješiš, treći put dobiješ neku perspektivu, četvrti put imaš neki svoj smjer i evo, danas je cilj izrade sasvim drugačiji, kao i cijela moja filozofija”, dodaje.
Danas, kaže, ne radi voće koje će samo izgledati isto kao ono koje vikendom kupujemo na tržnicama. Sada mu je prioritet napraviti ga tako da nosi njegov potpis i bude prepoznatljivo, kako izgledom, tako i okusom.
”Za izradu jednog ploda, koji god bio, treba dva dana. To nije aktivan rad puna dva dana, vrijeme se uglavnom troši na čekanje i smrzavanje. Kad radiš različito voće, želiš da svako bude posebno, sezonsko, da ga puniš posebnom kremom. Svaki moj desert, orašasti ili voće, nema glutena. Osobno ne volim teške kolače pa mi najbolje odgovara ta jednostavna, ali moćna kombinacija soka od voća, mesa od voća, kreme i čokolade. Dodajem i začine koje prilagođavam voću. Recimo, jagodama dodajem papar i sol koji uravnoteže okuse pa budu još jači i izraženiji. Želim ih pojačati bez dodatnih, umjetnih sastojaka”, objašnjava nam Josip.
Dodaje i kako, iako se možda tako ne čini, njegove slastice uopće nije teško napraviti. Cilj mu je, kaže, da se svi njegovi deserti mogu raditi i u većim količinama. Iako izgledaju detaljno, pojašnjava nam dok se priprema na dovršavanje peteljke i sprejanje hladnim zrakom, nije poanta u tome da napravi jedan primjerak i predstavlja to kao nešto savršeno.
”Ima tu puno detalja, ali nekako dođe to samo od sebe. Ima nešto i u iskustvu i tome kako čovjek napreduje. Na primjer, prije sam kupovao domaći sok od jabuke s OPG-a, a sada se trudim sam izvući sok iz jabuke i napraviti sve od početka do kraja. Samo tada nemam osjećaj da lažem sam sebi. Često slastičari kompliciraju s okusima i teksturama. Mene od tog boli glava i samo razmišljam koliko najviše mogu napraviti na najjednostavniji način, bez previše dodataka i šećera, koliko mogu izvući iz jednog ploda i od toga napraviti nešto stvarno dobro. Klementinu, primjerice, mogu napraviti od samo sedam sastojaka”, govori.
Zanimalo nas je, naravno, gdje će se i kada Josipove slastice moći probati. Kao da je očekivao ovakvo pitanje, odmah nam je rekao kako ne bi volio raditi u restoranu ni u tuđoj slastičarnici, već želi stvarati i napredovati za sebe.
“Nemam ništa protiv nikoga i stvari gledam na svoj način, pa ako nešto ne ispadne kako sam zamislio, dugo me to muči i nisam zadovoljan. Baš zato se držim sebe i želim sam napredovati”, objašnjava nam, ali otkriva i kako, iako trenutačno isključuje mogućnost rada u nekoj od domaćih slastičarnica, planira organizirati radionice. Za zadarsku publiku do kraja godine, a onda bi, ako bude zainteresiranih, volio doći i u Zagreb. Bilo bi lijepo, dodaje, imati i svoju slastičarnicu, ali to su zasad još samo želje.
Pri kraju našeg razgovora Josip pažljivo dovršava krušku, jabuku i klementinu te ih priprema za fotografiranje, a mi, oduševljeni izgledom, nestrpljivo čekamo onaj zadovoljavajući trenutak razbijanja hrskave čokoladne površine. Za to vrijeme, Josip nas nasmijava pričama o reakcijama onih koji su njegove slastice do sada već imali prilike isprobati.
”Bilo je situacija kad je ljudima bilo neugodno kada bih im dao, recimo, krušku. Zbunjeni su i pitaju što je to, govore da ne vole kruške, ali onda kad probaju, iznenade se i bude im fino. Neki su zbunjeni, neki iznenađeni - bilo je različitih reakcija, ali sve me jednako vesele”, govori nam kroz smijeh.
Dok nam pruža tanjur sa slasticama i traži bilo kakvu kritiku, a mi oduševljeno lupkamo žlicom po površini kruške, jabuke i klementine, Josip nam slikovito pojašnjava svoju filozofiju.
”Moji deserti nisu savršeni, ali nije ni priroda u kojoj živimo. Gotovo nikad ne dolazimo do planine i kažemo kako bi ipak mogla izgledati malo drugačije da bi se nama više sviđala. U tome i jest ljepota: u prihvaćanju prirode takve kakva je. Ista je stvar i s voćem. Ni jedan plod nije savršen pa je sve lakše kreirati u nekom mom izmišljenom slastičarskom svijetu. To je baš ono, savršenstvo u nesavršenstvu”, govori nam.
Hrskava opna puca, žlica prolazi kremom i upada u nježnu mješavinu kiselkastog, osvježavajućeg i iznenađujuće laganog voćnog punjenja. Dok gledamo u njegov precizno oblikovan plod voćke koji se rastvara, uzimamo prvi zalogaj i zaključujemo - ovo bi zbilja, nakon pravog, sočnog voća u vrhuncu sezone, mogla biti sljedeća savršeno nesavršena stvar.