Sve češće može se primijetiti da ponajbolji kuhari zapravo nisu školovani, nego su ili samouki ili dolaze iz drugih branši - njihov im je "prvi život" jednostavno dosadio, ili su svoj hobi odlučili profesionalizirati. Ali se rijetko viđa da u kuharski svijet zakorači perspektivan nogometaš i svijet slave, glamura i svega što ide uz nogometne zvijezde zamijeni vrućim loncima, tavicama i kuhačama. A upravo je to naša tema: priča o mladom i perspektivnom chefu Stefanu Preliću koji je prvotni životni poziv profesionalnog nogometaša zamijenio novim - kuharskim.
Stefan (27 godina) rođen je u Šapcu, gdje je još kao malen počeo igrati nogomet. Očito je bio talentiran jer je već u 13. godini zaigrao za beogradski Partizan, u kojem je bio šest godina, a sa 19 odlazi u Beč, gdje igra u prvoj postavi tamošnjeg NK First Vienna.
Nebrojeno puta bio je proglašavan najboljim igračem i strijelcem, a kako nam pokazuju statistike o uspjehu, koje je vodio njegov otac, samo do 16. godine zabio je više od 350 golova. Spominje nam da je kao "balavac" zabio pobjednička dva gola Crvenoj zvezdi, a tamošnje su novine tada pisale da je "Prelić rasplakao Crvenu zvezdu".
Život u Austriji i sve što je vidio nije ga se posebno dojmilo, čak naprotiv - izazivao mu je stres koji je liječio kuhajući kod kuće za sebe i prijatelje. Kuhanje je tada bila njegova antistresna terapija. Sve se manje vidio u profesionalnom nogometu i već u 23. godini, iako uspješan, donosi odluku, napušta ga i želi promijeniti profesiju - postat će kuhar. Njegova odluka je zvučala šokantno svima koji su ga poznavali, a ponajviše roditeljima. Bili su svjesni da je ona ujedno i konačna.
Bez stvarnog iskustva, prijavio se na nekoliko natječaja za posao i pozvali su ga u Restoran Korta (Poreč) na sezonu, gdje je bačen u vatru prave profesionalne kuhinje.
"Obukao sam tu kuharsku jaknu, pitali su me znam li peći roštilj. Pa pekao sam, rekoh (ipak su tu leskovački geni), i dali su mi da ispečem lignje na gradelama. Uf, zapravo nisam dotad ni vidio pravu jadransku lignju, a kamoli je ispekao na roštilju. Potvrda da ipak mogu biti kuhar bio je prazan tanjur i komplimenti gosta", prisjeća se Stefan.
Nakon sezone vratio se u Beograd, nešto malo stažirao i učio te potom otišao u Rovinj u Cap Aureo, restoran koji se tek otvarao, jer je želio naučiti sve ispočetka, a restoran pred otvaranjem je najbolje učilište. Posebno ako je pod ravnanjem chefa Jeffreyja Welle, koji slovi za vrhunskog i zahtjevnog profesionalca.
Nakon otprilike mjesec dana Wella ga je promaknuo u sous chefa. Budući da je ipak bio sportaš, naviknut na napore i natjecanja, cjelodnevno kuhanje nije mu uopće problem, a zadovoljan gost i prazan tanjur vesele ga jednako kako ga je veselilo zatresti mrežu protivničkoga gola.
Visoka kuhinja u Capu Aureo ipak ga nije ispunjavala - više voli tradicionalna jela, gulaše, a kako je naučio i recepte dalmatinske kuhinje, rado priprema pašticadu, janjetinu s bižima, gregade i brudete.
Uz Rovinj ga veže i romantika jer je tamo upoznao suprugu Ivu - zaljubili su se, vjenčali i došli u Zagreb. Radio je neko vrijeme u Taču, gdje mu je mentorica bila Jasna Ivošev, koju rado spominje i govori da ga je naučila mnogim trikovima i tehnikama pripreme domaće hrvatske kuhinje.
Iva i Stefan lani su uz pomoć tasta Marinka pokrenuli projekt simpatičnog malog restorana Ježeva kućica u maksimirskoj šumi te mu udahnuli novo ruho u kojem spremaju upravo onu hranu koju oboje vole i na kojoj su odrasli - tradicionalnu, od njegova roštilja s elementima Leskovca do zagrebačkih i dalmatinskih interpretacija.
Iako je Ježeva kućica startala za vrijeme pandemije, dobar glas se pročuo pa danas ako mislite sjesti na terasu njihova restorana, posebno za vikend, trebate rezervirati stol puno ranije. S obzirom na podrijetlo, zamolili smo Stefana da nam pripremi neka svoja jela - ponajprije ona na kojima je odrastao, ali i neka autorska. Smjestili smo se za stol poput Ježurke Ježića i Tete Lije te nestrpljivo iščekivali da počne šumski ručak.
Prvi tanjur je bio rižoto od mrkve, kozjeg sira i šafrana, kremast, odličnog okusa - šafran nije bio prejak, a riža je bila skuhana perfektno - vidi se da se kuhalo kako treba. Stefan je samo rekao: "Evo, da se vidi da mogu spremiti i rižoto, a sad idemo prema mojim krajevima".
Stiže leskovačka mućkalica - nekad se ona radila nakon roštilja kad je ostalo mesa pa se meso (najčešće vratina) izrezalo na trakice, a u posebnoj posudi se napravio gušći umak od luka i paprike te sve povezalo. "Mlađi" od nas sjećaju se da je ta mućkalica u raznoraznim društvenim restoranima bila sve samo ne jestiva - još kad bi uz to dodali kao prilog raskuhani đuveč, vašoj sreći nije bilo kraja. Stefan mućkalicu radi drukčije, ispravno, ali uz pomak - ne koristi ostatke od roštilja, nego vratinu marinira na suho sa soli, paprom i češnjakom u granulama te potom ispeče na roštilju na drveni ugljen - i poveže s umakom koji oplemeni domaćim ajvarom i ljutom tucanom paprikom. Doista, novo iskustvo i sjajno jelo.
RECEPT ZA LESKOVAČKU MUĆKALICU
Dolazi potom njegovo autorsko jelo - krem juha od jeruzalemske artičoke (čičoke), oraha i datulja. Ukusna i osvježavajuća juha, kojoj poseban tek daje hrskava koža od čičoke koju je prepržio u dubokom ulju. Predahnuvši, oblizavši brk, spremno smo dočekali Karađorđevu šniclu. Panirani rolani odrezak od telećeg buta punjen kajmakom. Ovo se jelo u raznim podvrstama može naći u raznim dijelovima našeg bazena - od ljubljanskog, zagrebačkog, a znali su ga zvati i "djevojčin san". Odrezak je stigao izrezan ukoso na veće komade, bio je sočan, a kajmak odličan. Moćkali smo pečene krumpiriće s korom u kajmak koji je iscurio.
I kako završiti ručak nego opet po nekoj Stefanovoj tradiciji - telećom čorbom uz kiselo vrhnje i limun. Ovo je jelo za okrepu i često se pripremalo nakon fešti i dugonoćnih bdjenja jer kiselkast okus pomaže organizmu da se probudi.
Ježevu gozbu pratile su birane vinske kapljice hrvatskih vinara, a za odabir je bio zaslužan maitre de salle i sommelier Tomislav Auguštanac - od međimurskih sauvignona pa do korčulanskih pošipa, rukataca i dingača s Pelješca.
Još smo mi dugo ostali i pričali o planovima, receptima i idejama, ali zaključiti treba da nogometni chef Stefan Prelić nije pogriješio kad je promijenio profesiju jer njegovi tanjuri i okusi imaju snagu gola iz jedanaesterca u produžecima utakmice.