Što je novo? Brojim već tri mjeseca majčinskog i dojilačkog staža, a moja strašna glad nikako ne jenjava. Nije to ona stara poznata i uobičajena glad koju riješi brzinski posjet frižideru. Nisam prije znala, ali glad u dojilje početnice monumentalna je i epskih razmjera. Da se po njoj snima film, režirao bi ga Roland Emmerich. Bud Spencer na ananas-dijeti, King Kong na višednevnom postu na vrhu Empire State Buildinga, Ljubo Ćesić Rojs u makrobiotičkom restoranu, Obeliks nakon što uslijed pretjeranog izlovljavanja izumru veprovi… Ma kakvi, ne poznaju oni takvu galopirajuću glad. Konstantno sam gladna i žedna i svakih sat vremena moram utrpati nešto u usta.
Kompliciranija sam od svog malog dojenčeta, priznajem. Život se uglavnom svodi na mitsku borbu između gladi i sitosti, na balansiranje između zadovoljavanja potreba mene i mladunčeta. To je nešto što ne piše u brojnim knjigama o bebama i što životinjski dokumentarci ne prikazuju. Sad znam, prije nego što podoji leglo, lavica se sigurno sakrije u neki grm i sama mrkne tri antilope. A mama vjeverica digne se usred noći i još krmeljava ode iskopati nekoliko lanjskih žirova, koje onda nervozno mljacka čekajući da se mlado oglasi i vrati je gdje joj je mjesto. Ali ima smisla. Zakon spojenih posuda, mlado i ja. Velik nikad do kraja ispunjen kotao i simpatični mali emajlirani lončić na točkice. Jedino što kad zagusti, mlado baš i nema razumijevanja i strpljenja pričekati da majka na miru lemne pečeno pile s krumpirima i salatom.
Osim što treba redovito puniti ta dva zahtjevna želuca, valja paziti i da se jede zdravo, raznoliko, hranjivo, bla. Srećom, ovo je divno doba godine za mlade majke. Napokon je krenula ljetna voćna ofenziva: maline, marelice, ribizli. Dinjama i lubenicama koje su se rano pojavile nekako ne vjerujem i još ću malo pričekati. A samo što nisu krenule smokve, breskve, kupine i borovnice. Da imam vremena, naveliko bih radila smoothieje, kreme, sladolede, a ponajviše jednostavne voćno-sočne kolače tipa clafoutis. Ovako ono što ne završi neobrađeno i ekspresno bačeno u usta u bilo koje doba dana, natače se u jutarnjim žitaricama kućne izrade. Nažalost, trešnje su nekako prohujale kraj nas pa smo se tek napalili s pokojom porcijicom, a one već nestale (ipak, hvala majci na kratkoj, ali slatkoj zlevanci s trešnjama). Nije bilo ni tradicionalnog festivala perverznog umakanja trešanja u otopljenu tamnu čokoladu u toplo predvečerje na balkonu.
Višnje su pak bolna tema. Svake godine obrstim zanemareno drvo višanja u vrtu dvoje prijatelja koje jednostavno vapi da ga se obere, pa onda eksperimentiram s višnjevcem (dajem si mršavih minus dva) i pekmezom od višanja (skromnih minus pet). Ove godine upregnula bih sve resurse u pojačanu proizvodnju pekmeza, ali što se može. Drvo je ostalo tužno i neobrano, a potomčica će svoju porciju maminog pekmeza pričekati još koju godinu. Iduću, ako bude sreće. Još mi ostaje nada da ću stići kojiput uživati u jednom od svojih omiljenih ljetnih deserata, čija priprema ne može biti brža – zapečeno voće. Zapaljivo voće (smokve, breskve, maline, marelice, kupine…) rasporedi se po vatrostalnoj posudi, poškropi s mrvicu Maraschina, stavi na par minuta u pećnicu na najjače, a onda jede uz mascarpone tučen s vrhnjem i vanilin-šećerom. Sitna životna zadovoljstva zamijenile su druge stvari. Da mi je netko prije godinu dana rekao koliko ću se poveseliti grlenom podrigivanju malog bića od četiri i pol kile…
No na sebično-gastronomskom planu nije baš sve tako crno kao sipin dim. Mala je sa mnom uspjela odraditi svoj prvi gastrokritičarski posjet restoranu iako toga još nije svjesna. Da, cendrala je i bila vidno manje zadovoljna od majke koja je bila spremna lizati tanjure kao da sto godina nije jela, ali tajna uspjeha je u tome da u takvim prigodama trebate društvo jedne iskusne majke veteranke, koja će vam mirnoćom zen budista dok promatra kapljicu rose na lotosovu cvijetu pomoći hipnotizirati čedo i hendlati ga dok jedete.
S druge strane, ako otac i ja sami pokušamo sjesti negdje vani i pojesti nešto, hipersenzibilni potomak to odmah registrira i kažnjava glasnim durenjem i negodovanjem. Pa najčešće jedemo na smjene, u hodu ili naručujemo za doma. Multitasking je ključan recept za suživot s bebom (sjeća li se još netko skeča o školi za dresuru cura iz Top liste nadrealista?) i dobro je da su žene za tu vještinu prirodno puno obdarenije od muškaraca, što mi osigurava koliko-toliko uspješan svakodnevni opstanak. Postani ljudski multipraktik ili propadni. Istodobno nogom njišeš dijete, desnom rukom miješaš juhu, lijevom na mobitel objašnjavaš ocu što da donese iz lova po dućanima, mozgom planiraš idući korak, a zdjeličnim mišićima izvodiš Kegelove vježbe jer ti je već dosta toga da ti se pripiša svakih dvadeset minuta. Naravno da i sad drugom rukom halapljivo grickam zobene kekse dok ovo pišem. Istina, majčinstvo je najteži posao na svijetu, koji se nepravedno ne upisuje u radnu knjižicu, ali znatno je lakše otkad se mali priljepak počeo smješkati i gugutati.
I za kraj, za sve sadašnje i buduće majke – mljekare, naš odgovor na bećarce iz reklamne kampanje jedne domaće pivovare:
Iako za duplericu nije,
Majčine mi sise najmilije!
Jedan, dva, mamica!