Tko tu ide u školu?

'Gradivo je pretenciozno... Moj mali sin teško može odgovoriti na pitanje: 'Zašto osjećamo ponos pri isticanju hrvatske zastave?'


100posto
21.11.2019.08:00
'Gradivo je pretenciozno... Moj mali sin teško može odgovoriti na pitanje: 'Zašto osjećamo ponos pri isticanju hrvatske zastave?'
Foto: Instagram

sažeto

Paola Valić Bekić ovog nam tjedna piše o opterećenosti školaraca u isto vrijeme dok se događa borba prosvjetara za bolje uvjete


100posto
21.11.2019.08:00

Napokon novi vikend. Nažalost, već sad znam kako ništa od mog opuštanja. I opet se neću moći naspavati koliko bih htjela jer imam gomilu roditeljskih obaveza: treninzi, vožnje, čeka me učenje i podsjećanje na posljednje gradivo.  Nije lako ići opet u drugi osnovne. A još je teže objasniti malom djetetu zašto nema nastavu i kad će je ponovo imati. Gledam školsku torbu pretrpanu knjiga i znam da moramo svaki dan ponavljati gradivo. Uostalom, neće nam to biti prvi puta. Prečesto mama i tata uče zajedno sa svojim školarcima.

Zašto danas mame i tate uče s djecom? U čemu je problem?

Mnogi bolovi u korteksu, tom čudesnom prednjem čeonom dijelu mozga ne prestaju niti sad kad nema nastave. Roditelji poput mene znaju da će i poslije štrajka-morati nadzirati učenje svojih mališana. Prisjećam se svog djetinjstva i školovanja gotovo svakodnevno. Moji roditelji nikada nisu sa mnom učili, a kamoli pisali domaću zadaću. Bila sam teški tudum za matematiku, fiziku i kemiju. Tata mi je tek nekih mjesec dana u sedmom razredu pokušao objašnjavati razlomke, njegove instrukcije su dosezale do gradiva kojeg se mogao sjetiti. U gimnaziji sam morala imati dodatne instrukcije iz matematike. No, te instrukcije su bile samo u gimnaziji, nikako već u drugom osnovne. Pa što se to dogodilo u sljedećoj generaciji? Zašto danas mame i tate uče s djecom? U čemu je problem? U količini gradiva, načinu prenošenja znanja? Je li problem u nedostatku interesa djece, možda je informatička revolucija utjecala na manjak koncentracije u usmenoj predaji znanja? Je li ipak previše suvišnih podataka koji djetetu nikada neće zatrebati u životu?

Razmišljam o gradivu koje zahtjeva ozbiljan kognitivni napor malog osmogodišnjaka i zbog toga sam prilično zabrinuta

Gledam mog malog sina željnog znanja, upija ko' spužva, voli školu, no svejedno, matematika mu je ponekad nerazumljiva, posebice ako govorimo o zadacima s riječima! Uf, ta generacijska karma! Roditelji osmoškolaca, slomljeni od posla, kredita, svakodnevice, imaju i velike zadaće oko redovnog školovanja djece. Primjećuju kako je gradivo složeno, djeca i dalje tegle teške torbe, a s ručnim pisanjem susreću se samo u školi. Vještina pisanja i fina motorika jedva da više i postoje. Gradivo je prilično komplicirano, a učitelji su demotivirani i upravo se bore za svoja prava i bolji status.

No, to je velika tema za sebe. Za neku drugu kolumnu. Razmišljam o gradivu koje zahtjeva ozbiljan kognitivni napor malog osmogodišnjaka i zbog toga sam prilično zabrinuta. Sjednem s djetetom i listam njegove knjige, toliko je zahtjevnog gradiva, naiđem i na detalje koji mi nisu razumljivi. Majka sam dječaka koji brzo uči, spretan je, ima kliker, no unatoč tome, gradivo je pretenciozno. Evo, pored činjenice da je uz naše reprezentativce zavolio nogomet i obožava kad igra naša repka i pobjeđuje, te s ponosom pjeva himnu zadivljen Lukom Modrićem koji istrči svaku tekmu kao da je posljednja i najvažnija, unatoč toj svjetskoj slavi našeg nogometa i himni koja se orila diljem svijeta, moj mali sin teško može misaono zaokruženo odgovoriti na bit pitanja iz Prirode i društva: 'Zašto osjećamo ponos pri isticanju hrvatske zastave? Zašto smo ponosni pri izvođenju hrvatske himne?'

Screenshot

Moja je prijateljica diplomirala povijest umjetnosti i sada je iselila u Dansku

To je prilično zahtjevan odgovor za tako malo dijete. Bojim se da učitelji i profesori koji štrajkaju do daljnjeg, i sami sada ne stignu razmišljati o osjećajima  ponosa  pri izvođenju himne. Kako osjetiti ikakav ponos, u društvu koje ne vrednuje najvišim statusom glavne stupove svake zajednice: liječnike, medicinske sestre, policajce, učitelje... Ma kako je moguće da se desetljećima ne razumije koja zanimanja treba najbolje platiti jer prenose znanje, prosperitet, daju nam sigurnost, razvoj, red... Zašto to nisu stalne teme saborskih rasprava u kojima ima svega i svačega suvišnoga? Podbadaju jedni druge, iznose se iz Sabora, oduzima se riječ, odgađaju rasprave, daju stanke, uvredama nema kraja. Vraćam se na pitanje ponosa: Što se htjelo postići s tim pitanjem i zadatkom na koji treba odgovoriti malo dijete?

Ameri su ponosni na svoju himnu, oni se ponosno hvale kako plaćaju poreze i ističu kako očekuju jednake šanse za sve. Država im ne komplicira svakodnevicu. Ako su izvrsni u onome što rade i znaju: to je podebljano njihovim bankovnim računom. A u nas? Možeš se tek skromno unutar obitelji radovati svojim akademskim uspjesima, ali od njih nema neke sreće. Moja je prijateljica diplomirala povijest umjetnosti i sada je iselila u Dansku gdje radi u kuhinji u restoranu na serviranju objeda. Tamo je dvije godine i već je zaradila za manji stan. Vraća se u Hrvatsku, kaže, kad skupi lovu za stan. Tako da trenutno ni ona ne razmišlja o ponosu jer se bori za egzistenciju.

Svakih nekoliko minuta jedna osoba iseli iz Hrvatske

Himna je umjetnički izraz nekog zaokruženog identiteta naroda. Ističemo ju uvijek u važnim prigodama. Ali, ipak mislim kako tek zrelije dijete može objasniti suvislo što njemu predstavlja izvođenje himne i kakvi ga osjećaju prožimaju kad ju čuje. Bila bih radosnija da je to pitanje dobio kad je zreliji i kad može objasniti svoje osjećaje. Sada su za njega prikladniji zadaci koji mu pomažu shvatiti dijelove pa potom cjelinu, kako ne bismo morali imati instrukcije već na početku osnovne. Previše je mladih obitelji otišlo saviti gnijezdo ili popraviti svoju financijsku situaciju radeći u Danskoj, Švedskoj, Švicarskoj, Irskoj, Njemačkoj, Norveškoj... Ako želimo razvijati ljubav i ponos kod najmlađih treba ih učiti da voljeti zemlju i himnu znači prije svega osjećati ponos zbog svog podrijetla u zemlji koja ti daje sigurnost, gdje se osjećaš dobro, sretno i egzistencijalno zaštićeno. Gdje su mogućnosti osigurane u zemlji koja ti stvara prilike, a ne otima ti ih,  koja vrednuje tvoj trud, znanje i nagrađuje najbolje.

Dosta je lažnih moralista, glumatanja i laži... naporno je. Malo tko će vam reći kako ništa ne osjeća pred činjenicom odlaska mladih iz zemlje. Svakih nekoliko minuta jedna osoba iseli iz Hrvatske. Nalazimo se među u poražavajuće najpotplaćenijim građanima u EU. Nemojmo se lagati, u mnogim segmentima škola nema ono značenje u očima ljudi kakvo je nekoć imala. Klinci se ne boje baš nikoga, učenje ima sasvim novu dimenziju, a ocjene već u prvom i drugom razredu osnovne mogu biti loše. A u ona, ne tako davna vremena, prvi kolci, kulje ili jedinice, stizale su s prelaskom u peti razred... Danas je jedinica u prvom razredu ravnopravna ocjena, ali treba reći - loše ocjene prilično ostavljaju traga na volju i samopouzdanje male djece koje se tek u njih treba izgrađivati... pa su opisne ocjene možda doista korisno rješenje i sasvim dovoljne za klince do četvrtog  razreda. Norveški sistem školovanja čini se fleksibilnijim. Primjerice, djeca od prvog pa sve do sedmog razred dobivaju usmeni ili pismeni kontrolni zadatak, ali ne i ocjene.

Foto: Neja Markičević/CROPIX

Istina, često nije ni učiteljima lako. Rade prečesto nemotivirani nagradom u obliku plaće

Davnih sedamdesetih, danski pedagog Knud Illeris ponudio je osnovnu ideju učenja kroz multidisciplinarne studije. Svi zajedno rade u određenom timu, dok svaki tim ima do šest učitelja, koji su odgovorni za educiranje oko sedamdesetak djece. Osnova učiteljskog tima se temelji na međusobnom povjerenju i učenju. Klinci vrijeme učenja provode u manjim grupama, a danska osnovna teorija jest: najbolje se uči kroz razgovor i međusobno rješavanje zadataka. Osim toga, djecu uče korisne i praktične stvari poput: što i kako se ponašati u slučaju pljačke, potresa, požara... Oni pak, stariji od 14 godina,  proučavaju promjene nastale poplavama, klimatskim promjenama, požarima... uče i analiziraju život oko sebe, u punom smislu!

Edukatori potiču djecu na korištenje mašte, na stvaranje novih ideja oko neke pojave. Moraju opisati kako to u njihovoj mašti izgleda kad se penju, na Tibet, prolaze pustinjama,  pripremaju plan čudesnih putovanja kroz prašume koje su još preživjele ljudsku bezobzirnost. Moraju proučiti vrijeme i vremenske neprilike, stalno se služe svim mogućim medijima kako bi što bolje proučili kartu svijeta koja ih svojim didaktičkim mogućnostima vodi u prostore na koje možda nikad neće stići. Ali hoće - kroz nastavu, koja je poticajna, uzbudljiva, napeta, prepuna stvarnih situacija i mogućih zamki. Oni skloniji ekonomiji, izradit će proračun projekta i formirati budžet s precizno razrađenim stavkama i planom trošenja. U nas, pak, ako nisi nabubao pjesmicu napamet: ne piše ti se dobro. Ako nisi znao izraditi plakat, slijedi kazna. Istina, često nije ni učiteljima lako. Rade prečesto nemotivirani nagradom u obliku plaće. One su neshvatljivo preniske za odgovornost i mjesto koje imaju u društvu, a nakon desetljeća radnog staža dobiju mirovinu možda od kojih 2500 kuna? Pa kako preživjeti 30 dana u gradu s time? Mislim, budimo realni, nije lijepo degradirati osobe s akademskim znanjem koje su pak obrazovno kreirale znanje generacija i generacija djece. To je uvreda, pljuska. Znanje je moć, ono je temelj zdrave, napredne nacije. Obrazovni sustav su ljudi, oni su izuzetno važni, pa je to pitanje višeslojno, jer učitelj uči, odgaja, brine o našoj djeci.

Imaju pravo na dostojanstvo. Svi znamo - nisu zadovoljni plaćama. Rješenje je tako blizu, a toliko daleko, jer smo slijepi pored zdravih očiju.  I kada pitaju malog drugašića: zašto osjeća ponos pri isticanju hrvatske zastave i pri izvođenju hrvatske himne, nemojmo se iznenaditi ako roditelj napiše zadaću umjesto njega: 'ponos spava dok se ne probude promjene za dobrobit ljudi.'

škola

obrazovanje

Paola Valić Bekić

kolumna

newsletter

Prijavite se na Newsletter