glumica završila na hitnoj

'Dolazi Hitna, stavljaju ju na nosila, vode ju... Skupljam polomljeni kristal, jer znam da kad bi se vratila kući, prvo bi krenula sama skupljati sav taj kaos'


Mada Peršić
11.11.2019.08:20
'Dolazi Hitna, stavljaju ju na nosila, vode ju... Skupljam polomljeni kristal, jer znam da  kad bi se vratila kući, prvo bi krenula sama skupljati sav taj kaos'
Neja Markičević/Cropix

sažeto

Nakon svega odem na cajke, jer je pouka koju sam iz ove zgode izvukla da je jako korisno za Tvoju obitelj, ako ideš na cajke, piše Mada


Mada Peršić
11.11.2019.08:20

Moja Baka će u ovom mjesecu navršiti 89 godina. Još uvijek je moćna, strastvena, duhovita, drčna žena. Misli da treba sve sama. Neugodno mi je to reći, ali moja Majka i ja imamo gospođu koja nam pomaže držati životni prostor urednim, a Baka ne želi da joj itko pomaže. Ona sve želi i radi sama.

Evo je baš prekjučer držala našeg psa Lea da ne izađe iz dvorišta dok ja izlazim, Leo ju je povukao i Baka je pala. Nije ga trebala držati. Niti sam ja izlazila iz dvorišta u tom trenu, a da sam i izlazila - izašla bih preko ograde. To mi je navika iz djetinjstva, taj izlazak preko ograde, jer smo oduvijek imali pse koji su htjeli za mnom gdje god bih krenula. Prva dva psa su se zvali Lola, a evo treći je Leo. Svi su se zvali na L i svi su malo Ludi bili ili jesu.

Kaže Baka često Leu: "Leo, Ti si lud ko Tvoja gazdarica!", misleći pritom na mene, jer sam ga ja iz Azila uzela i onda Baki uvalila. Šećem ga ja svaki dan i mazim ga i igram se s njim, ali živi kod Bake i to živi kao ministar: ima i dvorište i pristup kući, spava u kući, naravno, Baka mu kuha, čak i ja jedem tzv. Leovu hranu ponekad. Naime, kad dođem kod Bake, Baka me naravno pita hoćul' jest' jer da ne mogu samo kavurinu pit, i kaže često da ima Leove juhe. Pristanem ja na Leovu juhu, koja je btw. jako fina, mnogo bolja od jela koje ja sama sebi pravim.

Tko je kriv, prvo je pitanje koje se postavlja

Privatni album

Taj Leo, pas koji bolje živi nego ministar i kojemu se juhe kuhaju, Baku je prekjuče srušio. Baka pada, ja tri metra od nje, bacam refleksno kristalnu čašu sa cijeđenim sokom od naranče koji mi je Baka iscijedila, hitam prema Baki, ne uspijevam ju zaustavit u padu, ali joj barem uspijevam pridržati glavu da ne lupi njome u beton. Baka na podu, jauče da ju boli rame. Dolaze ljudi, pitaju treba li pomoć. Bojim podići Baku, jer bismo ju trebali prihvatiti pod ruke. Ne moraš ni završiti medicinu da Ti bude jasno da bi se tim, jedinim mogućim načinom, rame, ako je slomljeno, moglo dodatno pomaknuti, a zapravo eventualni pomak koštanih ulomaka određuje treba li operirati ili ne. Zahvalim se ja ljudima, stavimo Baki jastuke pod guzu, sjednem i ja na pod da se Baka može osloniti leđima o moja leđa i pozovem Hitnu.

Tko je kriv, prvo je pitanje koje se postavlja. Ljuta ja na Baku, jer je držala Lea nepotrebno, ljuta ja na Lea, jer je lud, ljuta ja prije svega na sebe, jer se to ne bi dogodilo da su mikrookolnosti bile drugačije. Npr. da sam došla ranije,u dogovoreno vrijeme, ne bi Baka ni bila na dvorištu, nego u kući. Naime, došla sam prošetati Lea taman kad se Baka spremala izići na kartanje bele u mjesnu zajednicu. Rekla sam ja Baki da ona slobodno ode na kartanje, da ću ja Lea spremit u kuću, ali nije htjela. Ona će, kaže. Onda je možda ipak Baka kriva. Ili Ludi Leo kojeg nismo odgojili dobro. Onda sam ipak ja kriva, jer ga nisam dobro odgojila. Shvatim ja nakon par tih krugova određivanja krivnje, da su to gluposti i da se valja fokusirati na minimiziranje štete.

Dolazi Hitna

Sjedimo tako Baka i ja na podu leđa o leđa. Ova kolumna, uočavam, već zaista ima i soundtrack koji zasada broji tri pjesme: "Polomiću čaše od kristala" Miroslava Ilića, "Bolje živim nego ministar" Mladena Grdovića i "Leđa o leđa" Željka Joksimovića. Dok tako sjedimo i čekamo Hitnu, Baka se dirljivo brine što ja sada jadna neću jesti i što čak jadna ni sok nisam popila nego polomila čašu od kristala.

Dolazi Hitna, Baku stavljaju na nosila, vode ju. Ja prvo skupljam polomljeni kristal, jer znam da bi Baka kad se vrati kući i takva, i sama polomljena, krenula sama skupljati polomljeni kristal. Dovezem se u bolnicu i zatičem, na svoje čuđenje, vrlo vedru atmosferu. Baka je već svima ispričala kako joj je unuka (to sam ja) doktorica i glumica i kako će ona (Baka) nesretna umrijeti, jer nisam ostala u medicini.

Veselo je na hitnoj, družimo se, nema, hvala Bogu, životno ugrožavajućih ozljeda. Dolazi Gospodin Tehničar, tjera nas sve koji smo pratnja ozlijeđenima. Tumačim ja da sam kolegica doktorica i da se konzultiram s kolegama. Pita me gdje radim. Ja nešto mucam, pokušavam objasniti da sam odmah nakon medicine otišla u glumce. Gospodin tehničar neće ni slušati tu glupu neuvjerljivu priču i opet me tjera van. Ja ne želim Baku samu ostaviti, jer nekako ju baš želim držati za ruku, i shvatim ja da je puno bolje ne konfrontirati se previše, nego se samo sakriti, kao i još jedan Gospodin koji je svoju Gospođu u Hitnu dopratio.

Bakina dijagnoza

Privatni album

Budemo mi neko vrijeme tako sakriveni kao djeca. Baka ne čuje dobro, poziva me da govorim glasnije. Došuljam se ja do Bakinog uha u stilu one muzike iz Mission impossible. (Evo i četvrte pjesme za soudtrack.) Šapnem Baki da ne mogu govoriti glasnije, jer da će me Gospodin Tehničar istjerati. Krajnje duhovita situacija, koja doživljava klimaks u trenu kada Gospodin Tehničar opet oštro inzistira da izađem, na što izlazi Gospodin Kirurg i potvrđuje moj doktorski identitet.

Gospodin Kirurg i ja dosad se nismo znali iz konteksta medicine, nego iz konteksta jednog narodnjačkog kluba. Eto, odlasci na cajke koriste ne samo za duševno veselje nego i za potvrdu identiteta. Dozvoljeno mi je bilo otada da ostanem. Daljni boravak na Hitnoj protekao je u narodnom veselju. Baka je bila sretna i ponosna što joj unuku cijene. Iako je i dalje ponavljala da će nesretna umrijeti, jer nisam doktor. Ali, znam ja da je to samo furka i da je sretna.

Baki je u međuvremenu dijagnosticiran lom vrata humerusa (u predjelu ramena), ali nas dvije se iznenađujuće sretno vraćamo kod Bake doma. Kažem ja: "Baš super da si strgala rame, a ne npr. kuk." Kaže Baka: "Da, da, da sam strgala kuk, bila bih gotova." Uvijek nekako tako mislim, da kada se dogodi neka ozljeda ili saobraćajka koja je komparativno ipak manjeg značaja, da to ustvari ili Bog ili Svemir (u Koga ili Što već vjeruješ, sloboda narodu !) pazi na Tebe i voli Te i poručuje Ti da Ti isto malo pripaziš na sebe.

Bakina veleizdaja

Privatni album

Kod Bake doma dolaze i moji roditelji, oni u bijesu, nervozi i zlovolji. Mama se ljuti na Baku što je pala. Traži krivca. Kaže Mama da je Tata kriv jer Baku ne vozi. Kaže Tata da bi on vozio Baku gdje god hoće. Kaže Baka da ne želi da ju Tata vozi. Kaže Mama Baki da je Baka kriva. Vrte oni krugove one krivnje. Baka odjednom kaže da sam ja kriva, jer nisam izašla iz dvorišta kad mi je rekla. Veleizdala je Baka mene, osobu koja je jedina s njom provela 5 sati na hitnoj, držeći ju za ruku i skrivajući se od Gospodina Tehničara. Nema veze. Ja šutke zaključim krug krivnje prihvaćajući krivicu ("Zar je važno tko je kriv ?" by Severina i Boris Novković) i skuham nam svima kavu. ("Kafu mi draga ispeci" by Predrag Gojković Cune) Baka je priznala da je kava odlična.

Nakon svega odem na cajke, jer je pouka koju sam iz ove zgode izvukla da je jako korisno za Tvoju obitelj, ako ideš na cajke.

glumica

Mada Peršić

baka

hitna

lom

newsletter

Prijavite se na Newsletter